radio gornji grad

“Sensura” (opisno: brisanje smisla) je neologizam koji je skovao Bernard Noël da bi jednom riječi konceptualno obuhvatio današnju medijsku zbilju u zapadnim zemljama, a ovdje bih ga želio proširiti na bivše socijalističke i tranzicijske zemlje s naglaskom na Hrvatsku.

Sensura se izravno nastavlja na cenzuru i zauzima njezine povijesne konotacije, ali se proširuje sa početnim slovom “s” umjesto “c” na odnos prema smislu, u značenju lišavanja, oduzimanja pa čak i kažnjavanja smisla. Kao produžetak represivnih institucija i postupaka iz prošlosti, cenzura pripada totalitarnom svijetu, a sensura posttotalitarnom i liberalnom. Cenzura je brisanje, prešućivanje, kraćenje, izrezivanje nepoželjnih ideoloških sadržaja, ali s pretpostavkom da proskribirani tekst ima neku važnost, težinu, i da nosi naboj istine i zato ga se predaje cenzorima u ruke da mu otupe oštricu ili da ga ponište.

Cenzura je nastojanje da se ispravi krivo mišljenje i onaj tko krivo misli, a sensura je oduzimanje pa zatiranje smisla, zavođenje tričavošću, bedastoćom, bez obzira na ideologiju. Sensura stavlja misao u stanje latencije, pasivnosti, jednog gotovo primarno-refleksnog načina registriranja slike i riječi, ona lišava ljude bilo kakvog kritičkog smisla. Misao mora biti budna da bi bila misao, a sensura je umrtvljuje, anestezira. Ona nas stavlja u stanje pasivnosti i okupira našu svijest beznačajnostima do te mjere da prestajemo samostalno razmišljati prepuštajući se slijedu medijskih slika koje nam se nude. Riječ je o krađi smisla kojeg nam nijedna totalitarna vlast i cenzura ne bi bila sposobna oteti. U svijetu sensure nema ezopovskog jezika, nema tabu-tema, nema alegorija, čitanja između redova kojim bi se misao provlačila kroz zamke cenzure da bi izrazila svoju neovisnost. Zato se s ukidanjem cenzure mislilo se da je odjednom sve moguće reći, da će zavladati potpuna sloboda u medijima.

Međutim, ti isti koji su nekada progonili slobodu u doba socijalizma, otkako su u kapitalizmu postali vlasnici medija, sada provode drugu vrstu « mentalne kastracije » koja vodi u sužanjstvo bez mogućeg otpora. Cenzori su postali sensori. Ništa u medijima više nema svoju važnost, težinu i ozbiljnost, ništa nema više svoju vrijednost. Sensori se služe vidljivošću i prepoznatljivošću stvarnosti, kako bi od nje napravili samo svoj privid, ustoličili zavodljivu sliku lišenu sadržaja. Nudeći nam da saznamo sve o onome što nas ničemu ne uči, niti ikome išta znači i postajemo spremnici praznine.

Sensura je plod prijelaza od demokratskog društva u medijsko društvo, odnosno društvo u kojemu čovjek u prosjeku nekoliko sati dnevno posvećuje medijima. “Zahvaljujući toj tihoj revoluciji koja se nije dovoljno analizirala, demokratska društva postala su društva medijske razonode” (Ferrand). To je proces u kojemu prema riječima Elisabeth Lévi svi misleći ljudi predaju oružje ljudima od mikrofona i kamera, informacija se mijenja u zabavu, misao u instant reakciju, to je proces u kojemu spotovi, serije, telenovele, klipovi, reklame, pjesme nadomještaju kulturu smisla.

Cenzura se kao odgojno-paternalistička instanca zasniva na strogoj kontroli medija, posebno televizije kao najraširenije i na isključenju konkurencije. U jednopartijskom sistemu vladalo je načelo policijske i zapovjedne « odgovornosti », težilo se da svi zaposleni na ključnim mjestima budu članovi jedine dopuštene stranke jer su osiguravali s jedne strane transmisiju partijskih poruka, a s druge strane nadzirali i eventualno kažnjavali osobe koje bi prekršila pravila preventivne i svake druge cenzure.

Preuzeto iz Europskog glasnika br. 23/2019.

Cijeli tekst možete pročitati ovdje.