Nedostatak novca i prijetnje glavni su izazovi lokalnih medija u Hrvatskoj i Srbiji.

Nedostatak novca i pomoći, ali i prijetnje novinarima, među najvećim su izazovima lokalnih online medija u Srbiji i Hrvatskoj, pokazuju rezultati istraživanja Razumijevanje potreba lokalnih online medija u Hrvatskoj i Srbiji kojeg su provele Fondacija Slavko Ćuruvija i Udruga za nezavisnu medijsku kulturu uz podršku OESS-ove misije u Srbiji. Rezultate istraživanja danas su u Hrvatskom novinarskom domu predstavili Ilir Gaši iz fondacije Slavko Ćuruvija i Toni Gabrić iz Udruge za nezavisnu medijsku kulturu, dok su viđenje situacije i komentare na rezultate istraživanja dale Vesna Roller iz Vijeća za elektroničke medije te Marina Mučalo, profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Najjednostavniji sažetak istraživanja dao je Gaši koji je u jednoj rečenici opisao život novinara na lokalnom online mediju. "Nepredvidljivi troškovi, strašno puno posla, jako mala primanja uz prijetnje vašoj sigurnosti obilježit će rad novinara na lokalnom portalu", rekao je Gaši.

Istraživanje je imalo za cilj dati odgovore na pitanja o stanju i stvarnim potrebama lokalnih online medija u Srbiji i Hrvatskoj, kao i podignuti razinu osviještenosti o važnosti razvoja pojedinih područja online novinarstva među nakladnicima i urednicima lokalnih medija.

Kako bi se dobio što bolji uvid u samo stanje i način funkcioniranja lokalnih online medija, osim samih parametara istraživanja vezanih za same lokalne medije, u obzir su uzeti legislativni okvir, političko i ekonomsko stanje države, razvoj medijske scene, vlasnička struktura medija te uloga države u kreiranju uvjeta za rad medija. Srbija i Hrvatska predstavljaju dobar okvir za usporedbu ako se pogleda činjenica da dijele mnoge sličnosti što se tiče političke i medijske kulture, kao i razine društvene i ekonomske razvijenosti. Istovremeno, s obzirom na to da Hrvatska ipak ima malo bolje ekonomske uvjete, ali i da je odnedavna članica Europske unije, postoji dovoljno različitosti za usporedbu sa Srbijom koja se nalazi u pretpristupnoj fazi pregovora za članstvo u EU.

"Istaknuti problemi još više dolaze do izražaja na lokalnoj razini, najviše zbog ograničenih javnih sredstava za lokalne medije, ali i činjenice da problemi pritisaka na medije i kršenje medijskih slobodna nisu dovoljno zastupljeni u javnosti na nacionalnoj razini", navodi se u istraživanju koje je provedeno 2016. godine kombinacijom ankete i dubinskih intervjua.

Inicijalno je anketni upitnik poslan 138 lokalnih portala u Hrvatskoj (od toga 114 registriranih i 24 neregistrirana portala) te 111. u Srbiji, od čega je u Hrvatskoj odgovorio 21 portal (15 posto) i u Srbiji 39 portala (35.1 posto). Komentirajući sam odaziv na anketni upitnik, Mučalo je konstatirala kako je i to jedan pokazatelj o stanju medijske scene u Hrvatskoj, ali i Srbiji. "

Situacija je jako loša i demotivirajuća, te sama činjenica da se tako mali broj portala ispunio anketni upitnik pokazuje koliko su sami akteri nezainteresirani, nemotivirani za promjene, ali i indikator kako nisu upoznati s vlastitim pravima", rekla je Mučalo.

Nakon obrade anketnih upitnika za dubinske intervjue, koji su najviše pažnje posvetili istaknutim problemima u anketi, odabrano je osam portala – četiri u Hrvatskoj (Osijek news iz Osijeka, Parentium iz Poreča, Ličke novine iz Gospića te Info zona iz Splita) i četiri u Srbiji (Grad Subotica iz Subotice, Media Centar iz Bora, Zlatar info iz Nove Varoši i Južne vesti iz Niša), uz dodatni dubinski intervju s predstavnicima dvojezičnog portala Magločistač iz Subotice.

Rezultati istraživanja pokazuju kako su sličnosti u Hrvatskoj i Srbiji mnoge što se tiče položaja lokalnih online medija, uvjeta u kojima egzistiraju, kao i u percepciji važnosti tih uvjeta od strane nakladnika i urednika. Najveća sličnost je u identificiranju, odnosno u kategoriji profila medija gdje se većina ispitanika identificira kao "portal koji redovito objavljuje vijesti, informacije i drugi sadržaj u vlastitoj produkciji na bazi odluke glavnog urednika ili uredništva". Također, istraživanje pokazuje kako mali broj medijskih profesionalaca (u prosjeku 5 do 6 ljudi), obavlja veliku količinu posla te se navodi podatak kako jedan stalni novinar/urednik na tjednoj bazi proizvodi do 17 vijesti u Hrvatskoj, dok je u Srbiji taj broj nešto manji, tj. 10. Osim malog broja radnika, od ukupnog broja samo polovica se može smatrati stalno zaposlenima ili angažiranim suradnicima koji obavljaju novinarski/urednički posao. Praktički, u obje države i dalje relativno velik broj portala i dalje funkcionira kao One-man Band.

"Podatak o preopterećenosti novinara i urednika govori i o kvaliteti napisanih tekstova jer je teško očekivati da jedna osoba dobro i dovoljno brzo obavlja takav posao. Ali, to je i dio problema samih medijskih trendova koji nameću što bržu objavu informacija, praktički objavu onog trenutka kada se nešto dogodi", rekao je Gaši.

Hrvatska i Srbija dijele i sličnosti što se tiče profesionalnog iskustva novinara i urednika lokalnih portala. Istraživanje pokazuje kako u obje država postoji snažni rascjep među onima s manje od pet godina iskustva i onih koji imaju više od 15 godina radnog iskustva. U Srbiji, a posebice u Hrvatskoj, pokazuje istraživanje, postoji relativno velik broj portala čiji urednici upravo započinju novinarsko iskustvo s pozicije urednika. S druge strane obje zemlje se razlikuju u profesionalnoj i zaposleničkoj strukturi, što pokazuje podatak kako glavni  kako glavni urednik portala u Hrvatskoj ima prosjek od 24 godine novinarskog iskustva, dok je u Srbiji prosjek od 15 godina.

Roller je komentirajući rezultate istaknula kako više ne postoji tzv. međugeneracija koja bi bila dobar spoj između mlađih i starijih novinara koji imaju drugačiju percepciju onoga što je novinarstvo i kako bi se trebalo raditi.

Kao glavni izazovi u produkciji medijskog sadržaja u obje države su navedeni manjak financijskih sredstava i suradnika. Osim toga, ispitanici su nezadovoljni načinom raspodjele sredstava te je 20 ispitanika u Srbiji dalo najnižu ocjenu mehanizmu dodjele financijskih potpora.

"Lokalne vlasti u Gospiću odlučile su obustaviti financiranje portala od proračunskih sredstava koja su prijašnjih godina iznosila između 10 i 15 tisuća kuna za godinu dana. Zbog toga, ali i loše gospodarske situacije, razmišljam o gašenju portala nakon 15 godina", naveo je Marko Čuljat, urednik i vlasnik Ličkih novina u istraživanju.

Na primjer, sistem projektnog sufinanciranja u Srbiji je ocijenjeno s prosječnom ocjenom od 1.6, dok je u Hrvatskoj prosječna ocjena 1.8. Saša Trifunović, urednik iz Bora ističe kako Europska komisija stvara pritisak na lokalne vlasti da rasporede sredstva što rezultira time da većina sredstava u konačnici ide lokalnim medijima koji su bili državni do nedavne privatizacije.

Zabrinjavajuća sličnost tiče se prijetnji koje se upućuju novinarima ili medijima, najčešće putem društvenih mreža. Više od pola ispitanika u Hrvatskoj istaknulo je kako su novinarima ili medijima bile upućene različite prijetnje, a u Srbiji je postotak nešto viši. Prijetnje su, kako navodi istraživanje, najviše dolazile od lokalnih službenika, a 14 posto novinara u Hrvatskoj i 10 posto u Srbiji bilo je fizički napadnuto.

Najznačajnije identificirane razlike među lokalnim portalima u Srbiji i Hrvatskoj su bolje financijske prilike u Hrvatskoj, iako su i tamo ispitanici istaknuli kako financijska situacija nije povoljna. Istraživanje pokazuje kako velik dio ispitanika u Srbiji (67 posto) ima jedan glavni izvor financiranja koji im pokriva 50 posto budžeta, dok je u Hrvatskoj nešto manji i, za razliku od Srbije, većina lokalnih portala u Hrvatskoj ovisi o javnim sredstvima te bilježe rast prihoda od komercijalnih izvora.

Govoreći o modelima financiranja i nezadovoljstvu ispitanika, Gabrić je istaknuo kako nakladnici i urednici lokalnih medija često ne razlikuju novinarski posao od marketinga.

"Riječ je o prekrivenom oglašavanju pojedinih gradskih projekata ili lokalnih tvrtki u smislu da se objavljuju vijesti koje nisu istaknute kao oglasi. Pri tome je problem nedovoljna razina novinarke obrazovanosti samih vlasnika i novinara tih portala", rekao je Gabrić i dodao kako je dio portala nedostatak istraživačkih priča objasnio "nedovoljnim kapacitetima redakcija".

U obje zemlje, lokalni portali povezuju nezadovoljavajuću financijsku poziciju s lokalnim okruženjem, te se može reći kako je razlika lakše uočljiva ako se u obzir uzme činjenica da je u Srbiji fokus na malom broju financijski nemoćnih lokalnih oglašivači koji ne razume značenje online sfere. U Hrvatskoj je s druge strane izvor problema, smatraju ispitanici, u neadekvatnom financiranju od strane lokalne zajednice u vidu različitih poticaja, donacija, natječaja i sl.  

Gabrić ističe kako je prostor za financiranje elektroničkih publikacija otvoren osnivanjem Fonda za pluralizam medija, ali samo za lokalne i regionalne televizijske i radio postaje, te neprofitnim portalima, dok su lokalni, komercijalni portali iz toga još uvijek isključeni.

Ipak, najznačajnije uočene razlike primarno se tiču poslovnih mogućnosti i vanjskih utjecaja koji su posljedica medijskih politika u Srbiji i Hrvatskoj. U Srbiji su Strategija razvoja sistema javnog informisanja do 2016., koja je usvojena 2011. godine, i paket medijskih zakona koji su usvojeni 2014. godine, uspostavili osnovne mehanizme za budžetno financiranje medijskog sadržaja, a istraživanje je pokazalo kako ono generalno nije omogućilo lokalnim portalima bolje radne uvjete zbog čega loše kotira među urednicima i nakladnicima. Gaši ističe kako medijska i novinarska udruženja prate natječaje i reagiraju na nepravilnosti te vjeruje da će se situacija s vremenom popraviti.

 Za razliku od Srbije, u Hrvatskoj ne postoji strateški dokument koji bi odredio smjernice za javno informiranje, dok su modeli budžetnog financiranja medija često brzopleto uvođeni, mijenjani i ukidani, sve u skladu s novonastalom političkom situaciji. Stoga, lokalni portali u Hrvatskoj su često isključeni iz javnog financiranja zbog čega su u većoj mjeri ovisniji o komercijalnom sektoru, nego portali u Srbiji.

Svi govornici su se složili kako projektno financiranje nije rješenje za pokušaj stabilizacije medijskog sektora, već da je potrebna promjena na svim razinama – kako kod samih novinara koji moraju osvijestiti svoja prava i važnost u donošenju odluka do zakonodavaca koji mora početi slušati potrebe javnosti, pa tako i lokalnih medija.

Autorica: Ana Kuzmanić