Prije otprilike dvije godine na ovom istom mjestu, u istoj rubrici, konstatirali smo kako naše novinarstvo proživljava jedan od najtežih trenutaka u svojoj povijesti. Tradicionalni tiskani mediji suočeni su s izazovom transformacije na nove multimedijalne platforme, što je pak rezultiralo i dramatičnom bagatelizacijom medijskog rada.

Isto ili još gore

Konstatirali smo i da je takvo novinarstvo, s osiromašenim i egzistencijalno ugroženim novinarima, koji su u očima svojih medijskih vlasnika postali isključivo trošak poslovanja, neželjeni balast. Došlo je do zastrašujućeg podcjenjivanja novinarskog rada, a novinarstvo je onemogućeno u obavljanju svoje ključne kontrolne funkcije u demokratskom društvu. Takvo novinarstvo, devastirano i na koljenima, koje se bori za opstanak ne može biti vjerodostojan glas javnosti. 

I tada, prije dvije godine, zaključili smo da se novinarstvo, ako želi opstati, mora mijenjati i mora ponovo postati glas obespravljenih i ugroženih društvenih skupina, a ne otuđenih političkih i financijskih elita, ali i da je prije toga neophodno da društvo i država odgovore na ključno pitanje: trebaju li uopće ozbiljno novinarstvo? Trebaju li novinarstvo kao korektiv u službi javnosti i javno dobro?

Sudeći po svemu što se događalo od onda do danas, odgovor na to ključno pitanje nedvojbeno je negativan. Društvo, a osobito država, nisu zainteresirani za ozbiljno novinarstvo, a još manje za ozbiljnu raspravu.

Već tada – u jesen 2015. – mogli smo vidjeti kako bi izgledao svijet bez ozbiljnog novinarstva. Danas, dvije godine kasnije, taj vrli novi svijet, svijet lažnih vijesti, u kojem ozbiljno novinarstvo gubi utrku s društvenim mrežama, još je vidljiviji i prisutniji. Svijetu su se u međuvremenu dogodili Brexit i Trump, koji su uvelike rezultat činjenice da su ljudi koji su odlučivali svoje odluke temeljili na banalnim lažima koje su im prezentirane kao činjenice, uz veliku (zlo)upotrebu medija i osobito novih medija u kojima ne vrijede klasična novinarska pravila i koja ne poznaju urednike jer ih uređuju algoritmi.

Čemu vodi manjak ozbiljnog novinarstva

U Hrvatskoj smo odonda dvaput izlazili na izbore na kojima smo dobili Karamarka i Oreškovića, Plenkovića i Hasanbegovića. U međuvremenu smo svjedočili i općoj političkoj i društvenoj regresiji, uskrsnuću jeftinog, paradnog nacionalizma koji nas je vratio u drugu polovicu devedesetih, u vrijeme neiživljenog hrvatstva, kada je Tuđmanova demokratura proživljavala svoje zlatne trenutke. Spoznali smo i da se vladajući nemaju hrabrosti suprotstaviti revitalizaciji ustaštva. Javni diskurs obilježavaju primitivizam i govor mržnje.

Upravo svjedočimo i ubrzanom dovršetku procesa pretvaranja javnog televizijskog servisa u političko-propagandnu mašineriju jedne stranke, točnije jedne ideologije. Nakon skandaloznog uredničkog demontiranja Trećeg programa, koji je prije demontaže, u skladu s temeljnom funkcijom javne televizije, bio posvećen kulturi, znanosti i obrazovanju, sada je na red došla i emisija „Hrvatska uživo“. Riječ je o jedinoj preostaloj emisiji na javnoj televiziji koja se bavila stvarnim životom običnih građana i njihovim problemima bez uljepšavanja i falsificiranja stvarnosti, da bi bila ukinuta s frivolnim argumentom vodstva HRT-a da su gledatelji zamjerali da u poslijepodnevnom terminu, u kojem je emisija emitirana, "prevladavaju politički sadržaji".

O tragičnom stanju hrvatskog javnog prostora svjedoči i nekritičko prenošenje i promoviranje ratnohuškačke retorike, ovaj put prema susjednoj Sloveniji. Pojedini mediji, jedva dočekavši povratak ratne retorike u javni prostor, počeli su se baviti razradom mogućih scenarija potencijalnog napada na Sloveniju i usporedbom vojnih kapaciteta dviju država, a jedan je portal, u nekontroliranoj utrci za klikovima, u kojoj je sve dopušteno, svoje čitatelje odlučio upitati bi li dobrovoljno išli u rat sa Slovenijom.

Privatizacija nije nužno pluralizacija

Ovdje se, naravno, nećemo upuštati u raspravu o tome koliko je opća društvena regresija i radikalizacija rezultat upravo manjka vjerodostojnih informacija, dakle upravo ozbiljnog novinarstva, premda sa sigurnošću možemo kazati da bez takvih informacija – i bez ozbiljnog novinarstva – nema ni ozbiljne rasprave o ključnim društvenim problemima.

Država zasad samo mirno promatra kako novinarstvo propada, ne hajući za njegovu sudbinu i ne pokazujući nikakvu namjeru intervenirati u medijskom sektoru, bez obzira na činjenicu da je tu riječ o opstanku pojedinih medija, ponajprije tiskanih. U dvije godine na vlasti su se izmijenile tri vlade, od kojih je samo prva, lijevo-liberalna, iskazivala, barem formalno, kakav-takav interes za sudbinu novinarstva i novinara, iako od tog interesa novinari nisu imali nikakve koristi. Za HDZ-ovih vlada, najprije Oreškovićeve, a potom i Plenkovićeve, položaj novinara dodatno se pogoršao, osobito u mandatu Zlatka Hasanbegovića na čelu Ministarstva kulture.

Godinama najavljivan projekt izrade nove medijske strategije, pripreman u vrijeme Milanovićeve Vlade, unatoč velikim ambicijama koje su graničile s pretencioznošću, neslavno je propao. Radna verzija medijske strategije, koja je trebala biti predložak na temelju kojeg je trebalo donijeti konkretne mjere, predstavljala je analizu stanja u hrvatskom novinarstvu. Zapravo se radilo o pregledu učinaka tržišta na novinarstvo s obzirom na očitu činjenicu da privatizacija medija i ulazak stranih ulagača na medijsko tržište nisu pridonijeli pluralizaciji hrvatskih medija, jer bi se prije moglo reći obrnuto.

Kad će medijska strategija?

Cijeli poslovni model u tiskanim medijima je u krizi. Prihodi od marketinga posljednjih nekoliko godina dramatično su se smanjili, a taj gubitak nije moguće namiriti ni povećanjem prihoda od čitatelja i pretplatnika, čak i kod onih koji su razmjerno uspješni u prodaji svojih digitalnih izdanja. Redakcije više ne mogu pokrivati troškove ozbiljnih istraživačkih priloga, što rezultira padom kvalitete. Brojni novinari napuštaju novinarstvo i odlaze u PR vode, a kaotično stanje u tiskanim medijima koriste političke i gospodarske grupacije kako bi utjecali na njihov rad ostvarujući svoje partikularne interese.

U takvoj situaciji kontrolna uloga medija u demokratskom društvu postaje upitna. Tržište više nije jamstvo da će novinarstvo opstati. Državi koja brine o demokraciji i očuvanju demokratskih standarda i uloga profesionalnog, serioznog novinarstva u demokraciji trebala bi biti važna. Takvo novinarstvo, koje brine da građani ne ostanu bez vjerodostojne i cjelovite informacije, valja razlikovati od neprofesionalnih i neodgovornih propagandista i sijača mržnje, premda se i oni vole smatrati novinarima.

Upravo je medijska strategija trebala iznaći put pomoći novinarima u cilju opstanka ozbiljnog novinarstva, no ta je namjera neslavno okončana, što ne bi bilo neobično da Milanovićeva Vlada nije istodobno izdašno pomogla medijskim vlasnicima uvodeći povlaštenu stopu PDV-a za novine i žmireći na zloupotrebe instituta RPO-a.

Hrvatska ima zastarjelo medijsko zakonodavstvo koje više ne ispunjava svoju funkciju. Ministarstvo kulture nedavno je ponovo najavilo donošenje medijske strategije, pritom spominjući čak i rokove, no nastajanje tog dokumenta, ako su najave točne, odvija se u misterioznim i posve netransparentnim okolnostima. Za stvarne pomake, međutim, potrebno je puno više od deklarativnih najava, osobito u situaciji kada su neki tradicionalni mediji na izdisaju. No ovdje se ponovo vraćamo na ključno pitanje. Upitno je, naime, postoji li u mandatu aktualne vladajuće koalicije politička volja za rješavanje medijskih problema. Plenkovićeva Vlada tek treba dokazati da joj je stalo do opstanka ozbiljnog novinarstva.