Iz medija

Tužba protiv slobode

24.09.2015.
Link na članak

Da je ovdašnja javnost uistinu demokratski osviještena, tužba kojom predsjednik HDZ-a namjerava financijski uništiti tjednik Nacional, bila bi nadaleko razglašena kao skandalozna - ako bi uopće bila podnesena.

Autor: Boris Pavelić

Zahtijevati da sud dosudi dvjesto tisuća kuna odštete vođi oporbe, koji ima ambiciju za dva mjeseca postati premijerom, i to od krhke i male redakcije samo zato što je objavila po njega neugodan, ali autorizirani intervju - redakcije koja takav harač ne može preživjeti - u senzibilnoj bi demokraciji bilo dovoljno za ozbiljan javni i medijski furor. Ali eto, kako to kod nas već biva, jedva da se itko osvrnuo, premda je Karamarkova tužba, poslije one znamenite Tuđmanove protiv Ferala zbog "kostiju u mikseru", prvi sudski progon koji je protiv medija pokrenuo predsjednik relevantne političke stranke s realnom šansom da postane premijer.

Ili, možda, ipak nije. Milan Bandić nedavno je postigao ono što bi u istinskoj demokraciji bilo nezamislivo: u rujnu prošle godine, Općinski građanski sud u Zagrebu nepravomoćno je dosudio da RTL televizija Bandiću ima isplatiti pedeset tisuća kuna, jer su objavili intervju s premijerom, koji je sugerirao kako je Bandićeva vlast korumpirana. Pravomoćna se presuda još čeka.

Manje je ovdje važno je li se Karamarko ugledao na Bandića. Relevantno je sljedeće: kako je moguće da se javnost ne pobuni na tako grub nasrtaj na slobodu govora, kakav je financijski neizdrživa tužba protiv novina samo zato što su objavile autorizirani intervju? Kako je moguće da političar s premijerskom ambicijom procjenjuje da mu se, dva mjeseca uoči izbora, uopće isplati tužiti jedne novine? I naposljetku, koliku regresiju proživljava hrvatski javni prostor, kada političarima biva moguće da s toliko malo javnih reakcija medije ugrožavaju isto onako kako ih je devedesetih ugrožavao Tuđmanov HDZ?
Što se medija tiče, dogodilo se isto što i s Manolićevim optužbama protiv Karamarka: većina ih je prenijela tek nakon što se oglasio Karamarko. Ali, što medije sada priječi da prenesu vijest? Čiju to izjavu sada nisu mogli dobiti? Urednika Nacionala?! Bit će nešto drugo: opet se pokazuje da većina utjecajnih medija zazire objavljivati neugodne vijesti o Karamarku i HDZ-u. Zašto, zaključujte sami.

Ali, kako je moguće da se Karamarko na početku predizborne kampanje uopće usuđuje tužiti novine? Očito ne misli da će mu to politički štetiti. Procjenjuje li, štoviše, da bi mu napad na Nacional mogao čak i pomoći? Računa li da će njegovi glasači odobriti ovu vrstu zatiranja medija? Misli li da će dobiti glas više, nasrne li đonom na donositelje loših vijesti? Nije isključeno. Ta promotrimo samo sjeverno susjedstvo: što Karamarkov uzor Orban snažnije zatire demokraciju, više mu raste popularnost; što više ugrožava medije, što više zidova gradi, sve je omiljeniji. Je li, dakle, i sadašnji šef HDZ-a, poput onoga pretposljednjeg, zaključio da je dosta bilo demokracije u Hrvatskoj? I je li mu nacija spremna dopustiti da to i provede? Sudimo li po šutnji o tužbi protiv Nacionala - jest.

Autor: Boris Pavelić