Inventivnost hrvatskih državnih tijela u pronalaženju izlika da novinarima ne pruže tražene informacije obogaćena je ovih dana novim dosezima, a ovogodišnja nagrada za kreativnost pripada Ministarstvu vanjskih i europskih poslova. Redoviti načini onemogućavanja novinarskog rada uskratom informacija dosad najčešće su dosad bili: šutnja, izmotavanje, pružanje neistinitih informacija, vrijeđanje na rodnoj osnovi, vrijeđanje zdravog razuma, prijetnje batinama, premlaćivanje, zloupotreba obavještajnih službi, zakulisne odluke o bojkotiranju nekih medija. Strah od javnosti iz obične paranoje prelazi u terminalnu fazu, pa se opravdanje za neopravdanu uskratu službenih informacija počinje pronalaziti u Zakonu o pravu na pristup informacijama.

Pogreške pri ocjenjivanju

Nakon dugotrajnog natezanja s MVEP-om potpisnik ovih redaka nedavno je uspio iznuditi, pa odmah potom i objaviti (https://www.h-alter.org/vijesti/kako-je-mvep-eliminirao-savez-gluhoslijepih) dokumentaciju iz koje je vidljivo kako je Hrvatski savez gluhoslijepih osoba Dodir grubo oštećen na natječaju putem kojega su udrugama bila dodijeljena sredstva za projekte javnog informiranja o Europskoj uniji. Nepravda je počinjena tako da je, prilikom ocjenjivanja po pojedinim kriterijima, Dodiru za neke od njih dodijeljeno „nula“ (0) bodova, premda natječajna pravila jasno kažu da je najmanji broj bodova koji se po svakom kriteriju može dodijeliti – „jedan“ (1). S bodovima koji su mu trebali biti uračunati Dodir bi ušao u krug dobitnika potpora, i nekoliko desetaka tisuća kuna sjelo bi opravdano na njegov račun.

Usput smo naišli i na pogreške pri ocjenjivanju drugih projektnih prijedloga na istom natječaju. Nekim projektima bodovi su pogrešno zbrojeni, u drugim slučajevima MVEP nije primijenjeno pravilo „ponderiranja“, tojest umnažanja broja bodova dodijeljenih za važnije kriterije. U trećim slučajevima bodovi su pravilno zbrojeni, ali su potom pogrešno prepisani na službenu bodovnu listu. Članak u kojem smo to sve opisali i prokomentirali opremljen je cjelokupnom mukotrpno pribavljenom dokumentacijom: bodovnom listom, listom dobivenih potpora i obrascima za ocjenu kvalitete prijave za svaki pojedini projekt.

Potom smo od MVEP-a zatražili dodatne informacije - između ostaloga Poslovnik o radu Stručnog ocjenjivačkog povjerenstva koje je provodilo natječaj i dokumentaciju iz koje bi se vidjelo na osnovu čega bi se članice te komisije moglo smatrati stručnim osobama, dovoljno kvalificiranima da bi ih ministrica Marija Pejčinović Burić imenovala članicama toga tijela, neposredno odgovornog za sve pobrojane pogreške.

Početkom ovoga tjedna stigao je MVEP-ov odgovor, u formi „Rješenja“ kojim  se odbija omogućiti pristup traženim dokumentima. Odbijanje zahtjeva za njihovim podastiranjem javnosti opravdava se navodnom zloupotrebom prava na pristup informacijama od strane novinara:

„Toni Gabrić iznosi neutemeljene optužbe kojima predmnijeva nepravilnosti u radu tijela javne vlasti, a koje nisu utemeljene na dokazima i činjeničnom stanju, već se temelje na nagađanjima i spekulacijama čime se krši načelo međusobnog poštivanja i suradnje iz čl. 9.a ZPPI-ja kojim je propisano da se odnosi tijela javne vlasti i korisnika temelje na suradnji i pružanju pomoći te međusobnom uvažavanju i poštivanju dostojanstva ljudske osobe.“

Uskraćivanje informacija

MVEP bi, dakle, želio legitiman novinarski postupak ukazivanja na nepravilnosti u radu državnih tijela i njihovo komentiranje protumačiti kao kršenje načela uvažavanja i poštivanja dostojanstva. MVEP pritom ignorira činjenicu da su svi dokazi bili objavljeni u opremi članka, pa svaki čitatelj može jednostavnim matematičkim putem provjeriti jesu li tvrdnje u njemu istinite: nema tu nikakvih „nagađanja“ i „spekulacija“, a niti konstrukcija bez pokrića.    

Kao primjer mojega uvredljivog i neprofesionalnog ponašanja u „Rješenju“ se navodi citat iz mojega kasnijega članka na istu temu (https://www.h-alter.org/vijesti/kako-je-mvep-eliminirao-savez-gluhoslijepih-2) u kojem sam napisao da imenovane članice toga Stručnog povjerenstva nisu u stanju izvršiti jednostavne matematičke operacije kakve obavljaju učenici u nižim razredima osnovne škole i bez pogreške zbrojiti bodove koje su dodijelile predloženim projektima. Oh, ispričavam se: nema sumnje da jesu u stanju, samo bi te svoje predispozicije drugi put trebale i činjenično potkrijepiti.

Uskraćivanjem informacija zbog takvih „zloupotreba“ MVEP nedvosmisleno pokazuje što ga smeta: smeta ga novinarstvo, njega bi trebalo ukinuti. U njegovu „Rješenju“ to glasi ovako: „Sukladno navedenoj praksi i sadržaju dvaju tekstova koje je g. Toni Gabrić javno objavio na portalu H-Alter (...) može se očekivati ponovna zloupotreba traženih informacija“. Pa MVEP neće ni dopustiti da budu objavljene, i problem je riješen.

Valja napomenuti da Zakon o pravu na pristup informacijama doista spominje mogućnost zloupotrebe toga prava. Međutim pritom ne cilja na objavljivanje informacija u medijima, njihovu novinarsku obradu i komentiranje, pa niti ono koje bi bilo satiričko, otrovno, zlonamjerno, nepristojno, neuljudno, ili bi na bilo koji drugi način vrijeđalo ustaljeni malograđanski mentalitet ili narušavalo radnu komociju državnih birokrata i dužnosnika. Naprotiv, zloupotreba prava u smislu toga zakona sastoji se isključivo u izlaganju nekoga tijela javne vlasti baražnoj vatri različitih zahtjeva, čime se onemogućava njegovo redovito funkcioniranje.

K tome, načelo suradnje, pružanja pomoći, međusobnog uvažavanja i poštivanja dostojanstva u ovom slučaju sustavno krši upravo MVEP. Slijedi kronologija:

Na zahtjev za uvid u dokumentaciju toga natječaja, koji sam mu uputio u veljači 2018. godine, MVEP se prvo, nakon mjesec dana oklijevanja, javio „preporukom“ da mi na raspolaganju stoje druga sredstva, a ne Zakon o pravu na pristup informacijama.

Potom sam mu odgovorio pismom u kojem objašnjavam da je korištenje instrumenata koje pruža ZPPI ipak jedino sredstvo, ponavljajući svoj zahtjev.

Pošto je MVEP ignorirao to pismo, u travnju 2018. podnio sam žalbu tadašnjoj povjerenici za informiranje, Anamariji Musa, zbog šutnje administracije.

Na potezu povjerenik

Povjerenica je u lipnju naložila MVEP-u da konačno riješi moj zahtjev. MVEP je poslušao povjerenicin nalog tek pola godine kasnije, u siječnju 2019, i to polovično: omogućio mi je uvid samo u manje važne dokumente. Zahtjev za pristup onim važnijima odbio je prihvatiti.

Na to se opet žalim povjereniku za informiranje, sada već Zoranu Pičuljanu. On u lipnju 2019. proglašava žalbu osnovanom i nalaže MVEP-u da mi odmah dostavi dio tih važnijih dokumenata, a o drugom dijelu neka sam odluči u roku od osam dana.

"MVEP nije povjerenikov nalog ispunio u roku od osam dana, nego je opet otegnuo stvar sve do početka rujna. Tek tada sam dobio veći dio tražene dokumentacije, a preostali dio još uvijek nisam, pa sam podnio zahtjev za dopunu informacije. Na to je sročeno ovo „Rješenje“ sa svojim gore opisanim inovacijama.

Ovako, dakle, izgleda kršenje „načela suradnje i pružanja pomoći“, kada ga se provodi u velikom stilu i s pozicije moći. Njegov specifičan uzrok jest izbjegavanje da pogreške u provedbi natječajnog postupka dospiju u javnost. Opći uzrok kršenja toga načela jest, rekosmo već, negativan stav prema novinarskim istraživanjima i javnosti kao takvoj.

 I na kraju, postavlja se pitanje nadležnosti MVPE-ove službenice za informiranje koja je potpisala „Rješenje“. Otkud njoj ovlasti da u upravnom aktu sudi o istinitosti informacija objavljenih u novinskom članku, o njihovoj utemeljenosti ili neutemeljenosti i o novinarskoj profesionalnosti ili neprofesionalnosti kao takvoj!? Je li te ocjene napisala na osnovu vlastitog prosuđivanja, ili ih je možda prepisala iz nekog drugog, internog MVEP-ovog dokumenta – izvještaja ili analize medijskih sadržaja!? Ili je istupila iz okvira koji zakon određuje službenicima za informiranje, na uštrb prava javnosti da zna?

Na potezu je, po treći put u ovom cirkusu, povjerenik za informiranje."