Tanja Belobrajdić vs Branko Detelj,  Demian Vokši, Boris Dežulović

Zahtjev Tanje Belobrajdić za pokretanje postupka protiv novinara

a)  Branka Detelja, autora teksta „Može li se nakon konclogora i smrti pisati lijepa književnost“ u kolumni „Ružni, prljavi, zli“, objavljenoga  24. studenoga na portalu varazdinski.hr

Branko Detelj nije član HND-a

b) Demiana Vokšija, autora teksta „Zločin i nagrada Tanje Belobrajdić“, objavljenoga

20. studenoga 2015. godine na portalu h-alter.org

Demian Vokši nije član HND-a

c) Borisa Dežulovića, autora teksta „Japanci u Lori ili funkcija šupka“, objavljenoga

24. studenoga 2015. godine na portalu N1

Boris Dežulović nije član HND-a.

Obrazloženje: Tanja Belobrajdić prijavila  je novinare zato što su promociju njezine knjige „Crni kaput“, koja govori o stradanjima glavnih junaka tijekom Domovinskog rata u Vukovaru, a za koju je dobila nagradu „Josip i Ivan Kozarac“ za roman prvijenac, povezali s njezinim mogućim sudjelovanjem u poznatim mučenjima u zatvoru Lori u Splitu. Ona tvrdi kako optužnica protiv nje nije podignuta, no ne spominje činjenicu da  istražne radnje  još traju.

a) Zaključak

 Vijeće jednoglasno zaključuje da Branko Detelj nije prekršio pravila novinarske profesije.

Obrazloženje: U svojoj kolumni Branko Detelj problematizira i komentira činjenicu da je prijaviteljica dobitnica nekoliko književnih nagrada za svoj roman „Crni kaput“, te da svoj literarni uradak predstavlja i promovira diljem Hrvatske, ponekad i korištenjem školskih ustanova, a da pritom javnost nije upoznata  - ili se od nje to i skriva – da se ime autorice često i opetovano pojavljuje u kontekstu izvršenja teških ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti koji su se nesumnjivo dogodili u tzv. vojno-istražnom centru, a u biti koncentracijskom logoru Lora u Splitu, tijekom Domovinskog rata. Više je svjedoka i žrtava zločina koji su se tamo dogodili u svojim javnim iskazima i iskazima pred pravosudnim organima ime prijaviteljice – onda kao Tanje Duić, tadašnje supruge jednoga od glavnih zapovjednika i krvnika toga logora koji je zbog tih zločina osuđen i nedostupan je hrvatskom pravosuđu – navelo kao neposrednu izvršiteljicu zlodjela i mučenja u koncentracijskom logoru Lora. Na iskaze tih svjedoka kao dokaz da se ime prijaviteljice osnovano povezuje sa zlodjelima u Lori u svojem se tekstu poziva i autor. On ističe da cijela priča o zločinima u Lori još nije dobila svoj konačni pravosudni epilog te provjerenu činjenicu da je protiv prijaviteljice  podnijeta kaznena prijava Državnom odvjetništvu, koja, prema navodima same prijaviteljice, nije dosad rezultirala optužnim prijedlogom, ali nije ni odbačena, odnosno istražne radnje o teškim zločinima u Lori traju i dalje. Uvažavajući sve činjenice, Novinarsko vijeće časti zaključuje da autor nije prekršio norme profesije. 

b) Zaključak: Novinarsko vijeće časti zaključuje da novinar Demian Vokši nije prekršio pravila novinarske profesije

Obrazloženje: Sporne teze o navodnom sudjelovanju Tanje Belobrajdić u mučenjima u Lori novinar Demian Vokši temeljio je na javno objavljenim svjedočanstvima. Vijeće časti zaključuje, nakon uvida u njegov tekst „Zločin i kazna Tanje Belobrajdić“ da autor ni u jednom trenutku nije izričito tvrdio da je ona kriva za optužbe koje joj se stavljaju na teret, već se stalno pozivao na izjave svjedoka, koje su mediji ranije objavljivali.

Jedan dio teksta u kojemu se može prepoznati implikacija da je Tanja Belobrajdić   kriva za optužbe koje je čekaju u očekivanom novom suđenju za događaje u Lori, jest ona  iz podnaslova teksta „Sudionica mučenja zatvorenika u Lori danas djeci predstavlja 'antiratni' roman“. No riječ je o opremi teksta za koju odgovara uredništvo portala h-alter.org, a i sam Vokši ogradio se od nje.

Cilj ovoga prijavljenoga teksta nije, dakle, „poziv na osudu i zgražanje“, kako to tvrdi Tanja Belobrajdić, već tematiziranje činjenice da osoba koja se optužuje za teške ratne zločine, po knjižnicama i školama promovira roman koji se predstavlja kao antiratno štivo. A to je samo po sebi dovoljno intrigantno i legitimna je tema za javnu raspravu. 

c) Zaključak: Novinarsko vijeće časti jednoglasno ocjenjuje da Boris Dežulović nije prekršio načela novinarske profesije.

Obrazloženje: U svom tekstu „Japanci u Lori ili funkcija šupka“, Boris Dežulović uspoređujući iskaze svjedoka o mučenjima u srpskim i hrvatskim zatvorima za vrijeme Domovinskog rata, vještim autorskim stilom dovodi do zaprepašćujuće spoznaje da je autorica prve, fiktivne priče,  zapravo protagonistica druge, stvarne. Naime Tanja Belobrajdić, koja je prijavila i Dežulovića, bila je aktivnom sudionicom poznatih zbivanja u splitskoj Lori - tada pod drugim prezimenom. Ako su Dežulovićevi navodi točni, a iskaze svjedoka uredno je naveo uz evidencijske brojeve po istražiteljskim spisima, Vijeće ne vidi čime je prekršio načela profesije.

Boris Dežulović spomenutim je člankom ukazao na nevjerojatan obrat, koji se po svoj prilici dogodio autorici nagrađenog romana o stradanjima u srpskim logorima. Njeno poznavanje, do u najsitnije detalje, različitih okrutnih načina mučenja zatočenika, pa i njihovih reakcija - proizlazi iz činjenice da je i sama bila svjedokom takvih mrcvarenja, uz dokazivu mogućnost aktivnih sudjelovanja u njima. Iskazi navedenih svjedoka, čini se, to nedvojbeno potkrepljuju. Prema tome, radi se o pravom "filmskom" obratu, o kojem je Dežulović vrlo precizno i pristojno napisao "povijest bolesti".

Protiv ovog zaključka tužiteljica Tanja Belobrajdić je podnijela žalbu Središnjem odboru HND-a.