Aktualno > Analize

Spasitelj i kraditeljica

12.04.2018.

RECITE MI Nives Opačić

Svako malo suočeni smo s nesrećama i nevoljama velikih razmjera – i u Hrvatskoj i u svijetu. Sve su češće poplave izazvane obilnim kišama ili naglim topljenjem snijega, požari (namjerno podmetnuti ili nastali zbog ljudske nepažnje), odroni zemljišta (kakvima smo svjedočili nedavno u Hrvatskoj Kostajnici, kad je u nekoliko sekundi desetak kuća sravnjeno sa zemljom), razorni uragani koji su prizore slične ovima iz Kostajnice posijali po Sjedinjenim Američkim Državama i/ili Srednjoj Americi.

Prizori su ravni kataklizmi i pravo je čudo što u Hrvatskoj Kostajnici nije  bilo i ljudskih žrtava. Tom u hipu osiromašenom svijetu priskaču upomoć razne ekipe osposobljene upravo za takve situacije. Na terenu su ekipe Crvenoga križa, Civilne zaštite, Caritasa, lokalnih administrativnih vlasti, vojske, policije i mnogih građanskih udruga. Sve one nastoje ublažiti razorne posljedice elementarnih nepogoda i pružiti barem prvu ruku pomoći unesrećenim ljudima. Takve ekipe, koje se sasvim prirodno zovu spasilačke ekipe, u našim medijima prolaze raznoliko. Kako? Pogledajmo!

Neki novinari govore i/ili pišu kako su na teren došli spasitelji. To su mahom oni na koje se odnosi moja teza o strahu izvornih hrvatskih govornika od vlastita jezika. Naime, onima koji su slabo ili nikako naučili hrvatski standardni jezik može se prodati rog za svijeću, a jedan od tih rogova jest i mišljenje (neznalica, dakako) kako je „najhrvatskiji“ ili jedini hrvatski nastavak u tvorbi imenica muškog roda –telj. Naravno, to je daleko od istine, no praznu glavu lako je napuniti floskulama, poluistinama, pa i neistinama. Moram reći i to da bih Spacitelja pisala ovako, velikim početnim slovom, jer se odnosi samo na Isusa Krista, a ne na one ljude koji u čamcima voze kruh, higijenske potrepštine i lijekove građanima koji od vode ne mogu iz svojih kuća. Oni su dio spasilačkih ekipa, dakle spasioci. No i ta imenica zadaje glavobolje naših novinarima. Tako jedan kaže kako se na terenu skupilo mnogo spasioca, a trebao je reći mnogo spasilaca. Jednako tako griješe i u nominativu jednine kada govore i pišu spasioc. Tu je pak trebalo reći ili napisati spasilac. Dakle, nominativ jednine glasi spasilac, genitiv jednine spasioca, dativ spasiocu itd. Množina međutim glasi ovako: nominativ spasioci, genitiv množine spasilaca, dativ množine spasiocima itd. Na slična vrludanja nailazi i imenica talac. I on vrlo često figurira kao (pogrešan) taoc. nominativ množine taoci, genitiv mn. talaca, dativ mn. taocima itd. Da se mocijski parnjak ne bi osjetio zanemarenim, reći ću da se ona (u istoj situaciji) zove taokinja, a kriza u kojoj se zbog otmice ili ucjene nađu i taoci i taokinje – talačka kriza.

Dakle, nesigurnost izaziva slabo znanje, ali i strah da će se neka imenica tvoriti „nehrvatskim“ nastavkom, što je već za dublju analizu. Nakaznih primjera tvorbe riječi ima, naravno, još. Tako je novinar jednoga našeg dnevnog lista (Jutarnji list od 17. studenog 2017. godine), „prevodeći“ tekst iz engleskog izvora, napisao kako je jedan britanski političar izvrijeđao svoju škotsku kolegicu usporedivši je s lisicom u kokošinjcu i kraditeljicom dragulja (uz ostalo). Naravno, bode u oči ta kraditeljica, jer se odmah vidi da je načinjena kao mocijski par imenici muškog roda, koje također nema u hrvatskom jeziku, a bio bi to kraditelj. Naravno, i opet je na djelu strah od vlastita standardnog jezika, jer glavno da je imenici nakalemio nastavak –telj, a to što te riječi u hrvatskom jeziku nema, nije ga briga. Naravno, imamo imenicu kradljivac, prema kojoj su dobro izvedene imenice ženskog roda kradljivica, pa i kradljivka (to smo mi govorili u školi za onu učenicu kojoj su se lijepile za prste gumice i olovke drugih đaka). No kraditeljice nema ni od korova, niti bi je trebalo biti.  

 

RECITE MI Nives Opačić

Svako malo suočeni smo s nesrećama i nevoljama velikih razmjera – i u Hrvatskoj i u svijetu. Sve su češće poplave izazvane obilnim kišama ili naglim topljenjem snijega, požari (namjerno podmetnuti ili nastali zbog ljudske nepažnje), odroni zemljišta (kakvima smo svjedočili nedavno u Hrvatskoj Kostajnici, kad je u nekoliko sekundi desetak kuća sravnjeno sa zemljom), razorni uragani koji su prizore slične ovima iz Kostajnice posijali po Sjedinjenim Američkim Državama i/ili Srednjoj Americi.

Prizori su ravni kataklizmi i pravo je čudo što u Hrvatskoj Kostajnici nije  bilo i ljudskih žrtava. Tom u hipu osiromašenom svijetu priskaču upomoć razne ekipe osposobljene upravo za takve situacije. Na terenu su ekipe Crvenoga križa, Civilne zaštite, Caritasa, lokalnih administrativnih vlasti, vojske, policije i mnogih građanskih udruga. Sve one nastoje ublažiti razorne posljedice elementarnih nepogoda i pružiti barem prvu ruku pomoći unesrećenim ljudima. Takve ekipe, koje se sasvim prirodno zovu spasilačke ekipe, u našim medijima prolaze raznoliko. Kako? Pogledajmo!

Neki novinari govore i/ili pišu kako su na teren došli spasitelji. To su mahom oni na koje se odnosi moja teza o strahu izvornih hrvatskih govornika od vlastita jezika. Naime, onima koji su slabo ili nikako naučili hrvatski standardni jezik može se prodati rog za svijeću, a jedan od tih rogova jest i mišljenje (neznalica, dakako) kako je „najhrvatskiji“ ili jedini hrvatski nastavak u tvorbi imenica muškog roda –telj. Naravno, to je daleko od istine, no praznu glavu lako je napuniti floskulama, poluistinama, pa i neistinama. Moram reći i to da bih Spacitelja pisala ovako, velikim početnim slovom, jer se odnosi samo na Isusa Krista, a ne na one ljude koji u čamcima voze kruh, higijenske potrepštine i lijekove građanima koji od vode ne mogu iz svojih kuća. Oni su dio spasilačkih ekipa, dakle spasioci. No i ta imenica zadaje glavobolje naših novinarima. Tako jedan kaže kako se na terenu skupilo mnogo spasioca, a trebao je reći mnogo spasilaca. Jednako tako griješe i u nominativu jednine kada govore i pišu spasioc. Tu je pak trebalo reći ili napisati spasilac. Dakle, nominativ jednine glasi spasilac, genitiv jednine spasioca, dativ spasiocu itd. Množina međutim glasi ovako: nominativ spasioci, genitiv množine spasilaca, dativ množine spasiocima itd. Na slična vrludanja nailazi i imenica talac. I on vrlo često figurira kao (pogrešan) taoc. nominativ množine taoci, genitiv mn. talaca, dativ mn. taocima itd. Da se mocijski parnjak ne bi osjetio zanemarenim, reći ću da se ona (u istoj situaciji) zove taokinja, a kriza u kojoj se zbog otmice ili ucjene nađu i taoci i taokinje – talačka kriza.

Dakle, nesigurnost izaziva slabo znanje, ali i strah da će se neka imenica tvoriti „nehrvatskim“ nastavkom, što je već za dublju analizu. Nakaznih primjera tvorbe riječi ima, naravno, još. Tako je novinar jednoga našeg dnevnog lista (Jutarnji list od 17. studenog 2017. godine), „prevodeći“ tekst iz engleskog izvora, napisao kako je jedan britanski političar izvrijeđao svoju škotsku kolegicu usporedivši je s lisicom u kokošinjcu i kraditeljicom dragulja (uz ostalo). Naravno, bode u oči ta kraditeljica, jer se odmah vidi da je načinjena kao mocijski par imenici muškog roda, koje također nema u hrvatskom jeziku, a bio bi to kraditelj. Naravno, i opet je na djelu strah od vlastita standardnog jezika, jer glavno da je imenici nakalemio nastavak –telj, a to što te riječi u hrvatskom jeziku nema, nije ga briga. Naravno, imamo imenicu kradljivac, prema kojoj su dobro izvedene imenice ženskog roda kradljivica, pa i kradljivka (to smo mi govorili u školi za onu učenicu kojoj su se lijepile za prste gumice i olovke drugih đaka). No kraditeljice nema ni od korova, niti bi je trebalo biti.