Aktualno > Knjige-mediji

Obiteljska saga iz pera vrhunskog novinara

26.03.2018.

Knjiga novinara Maroja Mihovilovića „Mi djeca Solferina“ u potpunosti je žurnalističko djelo koje, premda ima mnoge osobine literarnoga žanra, ne sadrži ni jedne rečenice koja nije pokrivena, osigurana dokumentabilnom činjeničnom građom.

Ta povijesno stvarnosna obiteljska saga, za razliku od uobičajene romaneskne, književnosne tvorevine, koja obično ima samo jednog protagonista, ima cijelu galeriju protagonista. A sve te ličnosti prikazane se u bîti iz bifokalnoga pisalačkoga gledišta – žarište je u historijskom spoju dviju obitelji Vukelić – Mihovilović. Autoru knjige o kojoj je riječ, Maroju Mihoviloviću, rečeni porodični binom nije samo ženska i muška strana njegova podrijetla nego je to i njegovo bitno, osobno i pisalačko najvažnije arhivsko izvorište , a što je zapravo njegova obiteljska arhiva u najširem smislu te riječi. Naime, potpuno činjenički i povjesnički apsolutno je to provjerljiva obiteljska kronika koja se proteže od 18. stoljeća do dandanas kada čitate ove retke.

Sveobuhvatna je to povjesnica od antiratne pjesme austrougarskoga časnika, pjesnika Lavoslava Vukelića „Kod Solferina“ do jedinstvena dokumentarnoga romana novinara i romanopisca Maroja Mihovilovića „Mi djeca Solferina“. Premda možda parafraziran naslov velikoga svjetskoga hita o juvenilnoj narkomaniji („Mi djeca s kolodvora Zoo“) odlično je to imenovana knjiga od više od tisuću stranica. Očito je da se novinar Maroje Mihovilović dobro složio s urednikom u Profilu Marojem Mihovilovićem. To je vidljivo ponajviše iz opće opreme knjige što se primjećuje već od prve stranice, gdje stoji i pravi novinski, magazinski podnaslov koji vrijedi ovdje citirati da se ne bi moralo u ovome prikazu prepričavati upravo prebogat sadržaj koji je fantastično i fanatično realistički razvijan. Autor tako kaže da je u toj njegovoj knjizi ponajviše riječ o ljubavima, zatvorima, idealima, rastancima, neisporučenim pismima, stradanjima, čežnjama, sudbinama, postojanosti, herojstvu članova jedne obitelji zagrebačkih korijena na vjetrometini povijesnih oluja i to kroz dva stoljeća na četiri kontinenta.

Sve se to da lako pretraživati zahvaljujući upravo super razvijenoj knjižnoj aparaturi tog multibiografijskog - feljtonskoga izdanja. Već uočavajući samo važnije protagoniste, koji su autorovi ujaci, Slavko i Branko Vukelić, njegova baka Vilma Vukelić, majka Elinor Vukelić udata Mihovilović, otac Ive Mihovilovića, da se samo njih spomene uz stvarnosno svjetski poznate likove kao što je Richard Sorge, možda najslavniji stvarni tajni agent uopće, a kojemu je Marojev ujak Branko Vukelić bio najvažniji i odsudan suradnik primjerice pri dojavi u svibnju 1941. iz Tokija u Moskvu da će Nijemci u drugoj polovini lipnja napasti SSSR. Osim prijepisa te depeše u knjizi je objavljeno pravo mnoštvo zanimljivih preslika i fotografija, često dosad neviđenih, iako su mnoge iznimno velike povijesne dokumentarne vrijednosti. Dobar dio toga ilustracijskoga materijala iz rečene je obiteljske arhive, ali i mnogo je fotografija i dokumenata izvan nje, a za kojim je urednik Mihovilović očito morao itekako tragati i to uspješno. Pravo je čitalačko zadovoljstvo, onako za prvu ruku, prelistati knjigu s neobično velikom količinom dokumentarnih slika koje su i znalački potpisane, što je iznimno rijetko u svekolikoj hrvatskoj publicistici, tako da je već sâm takav pregled posebno dojmljivo intrigantan. Pisac ovih redaka koji već godinama u medijskim prikazima prati publicistiku također se ne može sjetiti ni jednog izdanja koje bi imalo tako precizno odrađenu cjelokupnu knjižnu aparaturu kakva je u knjizi „Mi djeca Solferina“. Čak je pet jedinica od napomena prije prologa koji čitatelja pripremaju za čitanje te, za današnje teške izdavačke prilike, obimne knjige koja pak i u pogovoru ima čak 84 stranice raznih uputnih dodataka.

U napomenama autor prvo upozorava na narav kompozicije te super razrađene sage satkane od stvarnosti i reklo bi se samo od stvarnosti, pa tako kaže da, kako bi se opisali životi njegovih brojnih protagonista, u nekim kraćim pasažima knjige više se govori o povijesnim i političkim prilikama, nego o osobnoj drami onih koji su se u njima našli. Autor je nastojao, kako zapisuje, takve odlomke maksimalno skratiti, ali oni su mu jednostavno bili nužni jer je to upravo i nezanemariva građa o sukobu pojedinaca sa sveopćom okrutnom okolinom u kojoj su živjeli. Ovdje već spomenuti pisac ovih redaka iz osobnih iskustava, kao prvi urednik Maroju Mihoviloviću još iz Studentskoga lista na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete godine, pa i poslije u „velikoj štampi“, mora napomenuti da je dotičnik oduvijek bio autor koji je zbog izrazite predanosti solidnom argumentiranju teme često zapadao i u teško skrativu opširnost. No, danas, pogotovo u knjizi o kojoj ovdje riječ, ta je mihovilovićevska vrlina ili mana, kako god to čitatelj osjeti, na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Naime, ova knjige kao da sadrži desetak zaokruženih životopisnih štiva te podjednako povjesnički utemeljenih veoma iscrpnih feljtona, novinske vrste koje inače jednostavno više nema u svekolikom hrvatskom novinstvu. Prvo su u takvim nestajanjima od nekad stalnih kulturnih rubrika ostale tu i tamo samo nekakve krhotine, a feljtonistika, koja se zapravo naslanjala na kulturu u novinama, jednostavno je potpunoma istrijebljena.

Maroje Mihovilović kao najmlađi doajen, ako se to može tako reći, u hrvatskome pisanom novinarstvu među prvima je predvidio to iščeznuće ,pa i zato je vjerojatno prišao mediju knjige u romanesknoj formi, ali kako je već napomenuto, u strogo ohlađenu stilu čiste žurnalistike. U jednom od tri mota svojoj knjizi autor je napisao:“Razni članovi naše obitelji različitih generacija u različitim prilikama, vremenima i na raznim mjestima iskazivali su želju da se ispriča njihova kompletna priča, kompletna priča obitelji. Ova je knjiga napisana zbog njih, za njih“. Ali u toj posveti je i formula same osnove strukture toga ipak publicističkoga divot izdanja. Glavni likovi svi odreda dani su uglavnom u opisima njihova djelovanja u određenu vremenu i konkretnu prostoru, ni u kojem slučaju nema tu ni literarnih ni paraliterarnih ulazaka u nekakvu unutrašnju psihologiju ni parapsihologiju bilo kojeg od protagonista. Pisac ih u posebnu popisu likova te obiteljske povijesti nabraja dvadesetak - od Lavoslava Vukelića (1840.-1879.) hrvatskoga književnika do sebe Maroja Mihovilovića (1945.- ).

Ipak, Maroje o svom ocu, Ivi Mihoviloviću napisao je i neke retke u kojima , kroza svu čvrstu dokumentarnost, ipak probija literarno iskazana tuga sina, velikoga novinara prema ocu velikanu istoga zanata na samrtnoj postelji. Tako Mihovilović sin zapisuje: „A posljednje što je činio kada je ležao gotovo nepomično u krevetu bili su pokreti njegovih ruku i prstiju po zraku iznad plahte kao da tipka na pisaćem stroju“.

Sve u svemu, knjiga „Mi djeca Solferina“ remek je djelo novinarskoga pisanja i uređivanja, a budući da je ovaj prikaz objavljen u ovom stručnom glasilu ostaje samo kolegicama i kolegama reći – pročitajte to, bit ćete bogatiji za premnoga iskustva.

 

Maroje Mihovilović

Mi djeca Solferina

Izdavač: Profil

Zagreb, 2017.

 

 

 

Autor: Mario Bošnjak

Knjiga novinara Maroja Mihovilovića „Mi djeca Solferina“ u potpunosti je žurnalističko djelo koje, premda ima mnoge osobine literarnoga žanra, ne sadrži ni jedne rečenice koja nije pokrivena, osigurana dokumentabilnom činjeničnom građom.

Ta povijesno stvarnosna obiteljska saga, za razliku od uobičajene romaneskne, književnosne tvorevine, koja obično ima samo jednog protagonista, ima cijelu galeriju protagonista. A sve te ličnosti prikazane se u bîti iz bifokalnoga pisalačkoga gledišta – žarište je u historijskom spoju dviju obitelji Vukelić – Mihovilović. Autoru knjige o kojoj je riječ, Maroju Mihoviloviću, rečeni porodični binom nije samo ženska i muška strana njegova podrijetla nego je to i njegovo bitno, osobno i pisalačko najvažnije arhivsko izvorište , a što je zapravo njegova obiteljska arhiva u najširem smislu te riječi. Naime, potpuno činjenički i povjesnički apsolutno je to provjerljiva obiteljska kronika koja se proteže od 18. stoljeća do dandanas kada čitate ove retke.

Sveobuhvatna je to povjesnica od antiratne pjesme austrougarskoga časnika, pjesnika Lavoslava Vukelića „Kod Solferina“ do jedinstvena dokumentarnoga romana novinara i romanopisca Maroja Mihovilovića „Mi djeca Solferina“. Premda možda parafraziran naslov velikoga svjetskoga hita o juvenilnoj narkomaniji („Mi djeca s kolodvora Zoo“) odlično je to imenovana knjiga od više od tisuću stranica. Očito je da se novinar Maroje Mihovilović dobro složio s urednikom u Profilu Marojem Mihovilovićem. To je vidljivo ponajviše iz opće opreme knjige što se primjećuje već od prve stranice, gdje stoji i pravi novinski, magazinski podnaslov koji vrijedi ovdje citirati da se ne bi moralo u ovome prikazu prepričavati upravo prebogat sadržaj koji je fantastično i fanatično realistički razvijan. Autor tako kaže da je u toj njegovoj knjizi ponajviše riječ o ljubavima, zatvorima, idealima, rastancima, neisporučenim pismima, stradanjima, čežnjama, sudbinama, postojanosti, herojstvu članova jedne obitelji zagrebačkih korijena na vjetrometini povijesnih oluja i to kroz dva stoljeća na četiri kontinenta.

Sve se to da lako pretraživati zahvaljujući upravo super razvijenoj knjižnoj aparaturi tog multibiografijskog - feljtonskoga izdanja. Već uočavajući samo važnije protagoniste, koji su autorovi ujaci, Slavko i Branko Vukelić, njegova baka Vilma Vukelić, majka Elinor Vukelić udata Mihovilović, otac Ive Mihovilovića, da se samo njih spomene uz stvarnosno svjetski poznate likove kao što je Richard Sorge, možda najslavniji stvarni tajni agent uopće, a kojemu je Marojev ujak Branko Vukelić bio najvažniji i odsudan suradnik primjerice pri dojavi u svibnju 1941. iz Tokija u Moskvu da će Nijemci u drugoj polovini lipnja napasti SSSR. Osim prijepisa te depeše u knjizi je objavljeno pravo mnoštvo zanimljivih preslika i fotografija, često dosad neviđenih, iako su mnoge iznimno velike povijesne dokumentarne vrijednosti. Dobar dio toga ilustracijskoga materijala iz rečene je obiteljske arhive, ali i mnogo je fotografija i dokumenata izvan nje, a za kojim je urednik Mihovilović očito morao itekako tragati i to uspješno. Pravo je čitalačko zadovoljstvo, onako za prvu ruku, prelistati knjigu s neobično velikom količinom dokumentarnih slika koje su i znalački potpisane, što je iznimno rijetko u svekolikoj hrvatskoj publicistici, tako da je već sâm takav pregled posebno dojmljivo intrigantan. Pisac ovih redaka koji već godinama u medijskim prikazima prati publicistiku također se ne može sjetiti ni jednog izdanja koje bi imalo tako precizno odrađenu cjelokupnu knjižnu aparaturu kakva je u knjizi „Mi djeca Solferina“. Čak je pet jedinica od napomena prije prologa koji čitatelja pripremaju za čitanje te, za današnje teške izdavačke prilike, obimne knjige koja pak i u pogovoru ima čak 84 stranice raznih uputnih dodataka.

U napomenama autor prvo upozorava na narav kompozicije te super razrađene sage satkane od stvarnosti i reklo bi se samo od stvarnosti, pa tako kaže da, kako bi se opisali životi njegovih brojnih protagonista, u nekim kraćim pasažima knjige više se govori o povijesnim i političkim prilikama, nego o osobnoj drami onih koji su se u njima našli. Autor je nastojao, kako zapisuje, takve odlomke maksimalno skratiti, ali oni su mu jednostavno bili nužni jer je to upravo i nezanemariva građa o sukobu pojedinaca sa sveopćom okrutnom okolinom u kojoj su živjeli. Ovdje već spomenuti pisac ovih redaka iz osobnih iskustava, kao prvi urednik Maroju Mihoviloviću još iz Studentskoga lista na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete godine, pa i poslije u „velikoj štampi“, mora napomenuti da je dotičnik oduvijek bio autor koji je zbog izrazite predanosti solidnom argumentiranju teme često zapadao i u teško skrativu opširnost. No, danas, pogotovo u knjizi o kojoj ovdje riječ, ta je mihovilovićevska vrlina ili mana, kako god to čitatelj osjeti, na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Naime, ova knjige kao da sadrži desetak zaokruženih životopisnih štiva te podjednako povjesnički utemeljenih veoma iscrpnih feljtona, novinske vrste koje inače jednostavno više nema u svekolikom hrvatskom novinstvu. Prvo su u takvim nestajanjima od nekad stalnih kulturnih rubrika ostale tu i tamo samo nekakve krhotine, a feljtonistika, koja se zapravo naslanjala na kulturu u novinama, jednostavno je potpunoma istrijebljena.

Maroje Mihovilović kao najmlađi doajen, ako se to može tako reći, u hrvatskome pisanom novinarstvu među prvima je predvidio to iščeznuće ,pa i zato je vjerojatno prišao mediju knjige u romanesknoj formi, ali kako je već napomenuto, u strogo ohlađenu stilu čiste žurnalistike. U jednom od tri mota svojoj knjizi autor je napisao:“Razni članovi naše obitelji različitih generacija u različitim prilikama, vremenima i na raznim mjestima iskazivali su želju da se ispriča njihova kompletna priča, kompletna priča obitelji. Ova je knjiga napisana zbog njih, za njih“. Ali u toj posveti je i formula same osnove strukture toga ipak publicističkoga divot izdanja. Glavni likovi svi odreda dani su uglavnom u opisima njihova djelovanja u određenu vremenu i konkretnu prostoru, ni u kojem slučaju nema tu ni literarnih ni paraliterarnih ulazaka u nekakvu unutrašnju psihologiju ni parapsihologiju bilo kojeg od protagonista. Pisac ih u posebnu popisu likova te obiteljske povijesti nabraja dvadesetak - od Lavoslava Vukelića (1840.-1879.) hrvatskoga književnika do sebe Maroja Mihovilovića (1945.- ).

Ipak, Maroje o svom ocu, Ivi Mihoviloviću napisao je i neke retke u kojima , kroza svu čvrstu dokumentarnost, ipak probija literarno iskazana tuga sina, velikoga novinara prema ocu velikanu istoga zanata na samrtnoj postelji. Tako Mihovilović sin zapisuje: „A posljednje što je činio kada je ležao gotovo nepomično u krevetu bili su pokreti njegovih ruku i prstiju po zraku iznad plahte kao da tipka na pisaćem stroju“.

Sve u svemu, knjiga „Mi djeca Solferina“ remek je djelo novinarskoga pisanja i uređivanja, a budući da je ovaj prikaz objavljen u ovom stručnom glasilu ostaje samo kolegicama i kolegama reći – pročitajte to, bit ćete bogatiji za premnoga iskustva.

 

Maroje Mihovilović

Mi djeca Solferina

Izdavač: Profil

Zagreb, 2017.

 

 

 

Autor: Mario Bošnjak