Aktualno > Analize

Novinarke koje su ušle u povijest profesije

10.10.2017.

Piše: Vladimir Matek

Izuzmemo li nekoliko zaista posebnih povijesnih situacija u kojima su žene preuzimale kormilo raznih novina jer su muškarci imali „važnijeg posla“ – primjerice vrijeme Francuske revolucije i njenih odjeka širom Europe burne 1848. godine, američkog rata za neovisnost ili Pariške komune, ili pak da su u novinarstvo dospjele naslijedivši posao od prerano umrlih muževa koji su bili izdavači, konstatirat ćemo da su ono što se kod nas događalo Mariji Jurić Zagorki proživljavale i njene prethodnice, ali i suvremenice u drugim zemljama, pa i u našem neposrednom okruženju, ponekad i u mnogo drastičnijem obliku.  

Habsburška je carevina teško podnosila kritične napise, pa je već 1769. godine Marija Terezija osnovala Ured za cenzuru koji će drastično ograničiti mogućnosti istinskog informiranja. Njen sin Josip II. proklamirat će doduše „slobodu tiska“, ali do pravog procvata novinarstva u Beču, a samim tim i u Austriji, doći će tek na valu liberalizma u drugoj polovici 19. stoljeća. No, sve brojnije novine čitali su uglavnom muškarci i to – u kavanama. Rijetke od tih novina imale su i „ženske stranice“, na njima su još rjeđe pisale žene, a uređivali su ih – muškarci!

Na Međunarodnom ženskom kongresu 1899. u Londonu, na kojem se raspravljalo o zapošljavanju žena, uključivši i novinarstvo, moglo se čuti da je „Austrija zacijelo najnazadnija u Europi kad je riječ o mogućnosti ulaska žena u život bilo koje profesije“. Izrekla je to Bečanka Camilla Thymer, koja je u raznim listovima objavila niz tekstova o položaju žena u društvu. 

Budući da su za Drugog svjetskog rata nacisti iz Beča odvukli i uništili arhive lokalnih novina i novinarskog kluba „Concordia“, do danas nije utvrđeno je li neka žena bila stalno zaposlena kao novinarka prije Berte Zuckerkandl, koja je na prijelazu između 19. i 20. stoljeća imala svoju rubriku na stranicama za kulturu i umjetnost Wiener Allgemeine Zeitunga. No, ona je bila kćerka bogatog novinskog izdavača u čijem se salonu okupljala sva bečka intelektualna krema, pa je prije iznimka nego pravilo.

Slučaj njene suvremenice Alice Schalek nešto je tipičniji. Iako je objavljivala  u listu koji je vodio njen otac – morala je pisati pod muškim pseudonimom. Tek kasnije joj je bilo omogućeno da putopisne fotoreportaže (novinska je fotografija tada tek u povojima, pa nema prave konkurencije) objavljuje pod vlastitim imenom. Zbog reputacije koju je stekla tim reportažama bila je jedina novinarka koju je prihvatio Kriegspressequartier da 1915. izvještava s talijanske fronte, ali su joj 1917. akreditaciju oduzeli zbog navodnog širenja panike kad su stvari loše krenule u Galiciji.

Zanimljivo je da se ni Zuckerkandl ni Schalek nisu angažirale u pitanjima borbe za ženska prava, kao i da su obje nakon Anschlussa 1938.– zbog židovskog porijekla - emigrirale u SAD.  

U Njemačkoj i zakonska zabrana

Znamo li da je u Njemačkoj tek 1971. godine jednoj ženi – zvala se Wibke Bruns - dopušteno da čita vijesti na televiziji, neće nas začuditi podatak da su istraživači među 781 osobom koje su se tijekom cijelog 19. stoljeću u njemačkim zemljama bavile novinarstvom uspjeli pronaći samo tri žene, kao i da je prva žena u Njemački savez novinara primljena tek 1920. godine. Razloga je tom kašnjenju više: ženama nije bilo dopušteno pohađati više škole, a njihova društvena uloga svedena je na famozna 3 K (Kinder, Küche, Kirche – tj. djeca, kuhinja i crkva).

U vrijeme revolucionarnih previranja sredinom 19. stoljeća nekoliko ih je ipak pokušalo probiti te okvire.

Tako je – nakon što su joj muža zatvorili, a novine koje izdavao zabranili – Mathilda Franziska Anneke 1848. počela izdavati Frauen Zeitung. Bio je to samo po naslovu ženski list, pa je i on vrlo brzo zabranjen, a gđa Anneke morala iseliti u Ameriku. Nakon samo nekoliko brojeva zabranjen je iste godine i Freischärler, registriran kao list za umjetnost i društvene teme, a pokretačica Louise Aston protjerana je iz Berlina kao „opasna za državu“.

Godinu kasnije je Louise Otto Peters počela izdavati svoj tjednik Frauen Zeitung, a vlasti su, iritirane njenim tekstovima, zakonom zabranile ženama da izdaju ili uređuju novine. Ta zabrana – koju povijest njemačkog novinarstva bilježi kao „Lex Otto-Peters“ – pogodila je i Louisu Dittmar i njen časopis Soziale Reform. Nakon nekog vremena ta je zabrana ublažena, pa se Louise Otto Peters vratila novinarstvu listovima namijenjenim ženskoj publici. Na tragu pionirskog pokušaja Sophie de la Roche, koja je 1783. pokrenula izdanje nazvano Pomona – für Teutsche Tochter, pojavilo se s vremenom još nekoliko djevojkama i ženama namijenjenih listova koje su izdavale žene, ali je i u njima prevladavao prije spomenuti koncept 3K. Nacistički režim je to zatim transformirao u koncept žene-majke, stroja za rađanje malih Arijevaca koji će jednoga dana vladati svijetom...

Prvih godina nakon Drugog svjetskog rata savezničke su okupacijske snage zabranile rad većini prijašnjih novinara kao i izlaženje većine njemačkih novina, dopuštajući pokretanje novih tek „na kapaljku“. Trebalo je zato proći dosta vremena prije nego što su njemački mediji dosegnuli brojnost i raznolikost kakvoj svjedočimo danas, a zahvaljujući čemu su i njemačke žene mogle masovnije ući u profesiju.

Italija: između cenzure i vješala

U Italiji se kao prva novinarka spominje Elisabetta Caminer Turra, koja je od 1774. surađivala u raznim listovima koje je izdavao njen otac, te u prvoj talijanskoj ženskoj reviji La donna galante e erudita, Giornale dedicato al bel sesso, koju su izdavali njen brat i njegova supruga. Nakon očeve smrti nastavila je izdavati njegov Giornale Enciclopedico, u kojem je surađivao i glasoviti Alberto Fortis, nama i cijeloj Europi najpoznatiji po svojoj knjizi “Put po Dalmaciji”, a koji će kasnije i voditi to izdanje kad Elisabetta – umorna od borbe s cenzurom i bolešću (rak dojke) – napusti izdavaštvo.  

Njena suvremenica Eleonora de Fonseca Pimentel, dijete portugalske plemenitaške obitelji nastanjene u Napulju, s 18 je godina već imala zapaženo mjesto u literarnim krugovima. No, udana za rabijatnog oficirčinu zbog čijih je batina nekoliko puta pobacila, priključila se lokalnim jakobincima koji su po uzoru na susjednu Francusku pokušavali uspostaviti republiku. Godine 1799. su u tome i uspjeli, ali samo za kratko: nakon samo nekoliko mjeseci Burboni su se vratili na vlast i ona je – zajedno s drugim vođama Republike – osuđena na smrt vješanjem. Kao plemkinja zatražila je da je poštede poniženja i da joj – ako je već žele ubiti – odsijeku glavu, ali je molba odbijena: kraljeva žena nije joj opraštala pamflete koje je protiv nje i muža ispisivala u revolucionarnom dvotjedniku Monitore Napoletano koji je vodila.

Nakon te dvije dame nema u Italiji ozbiljnijih novinarki sve do pojave Orianne Fallaci, koja je karijeru počela u antifašističkom ilegalnom tisku i koje se svi još sjećamo po i kod nas prenošenim provokativnim intervjuima s najistaknutijim ličnostima svjetske političke scene, ali i po zapaženim reportažama i izvještajima s raznih ratišta i drugih dramatičnih zbivanja tijekom kojih je više puta bila teško ranjena.

Revolucionarne Francuskinje

Prva žena koja je u Francuskoj osnovala jedne novine bila je Louise-Félicité de Kéralio. Ona je 1789. godine za vrijeme Francuske revolucije prvo pokušala otvoriti tiskaru, ali vlasti to nisu dopustile – jer je žena. Na to je s mužem pokrenula tjednik Journal d’État et du Citoyen, koji će izlaziti uz povremene prekide, a zbog cenzure i pod različitim naslovima. Po tadašnjem običaju malo je članaka bilo potpisano, ali na šezdesetak – u najrazličitijim rubrikama – je nađen njen potpis. Misao vodilja najčešće joj je bila pozivanje žena da se aktivnije uključuju u politiku.

Nju je kao svoju inspiraciju isticala Carolyne Remy, zvana Severine, stoljeće kasnije, u vrijeme Pariške komune. Ona je pisala za list Le Cri du Peuple, koji je uređivao Jules Vallès, jedan od vođa Komune, a zauzimala se za emancipaciju žena i njihovo pravo glasa. Nakon Vallèsove smrti 1885. nastavila je voditi list i tako postala prva žena vlasnica jednog dnevnika s velikom nakladom. U početku se i ona morala kriti iza muškog pseudonima Séverin, da bi mu nakon nekog vremena – kao potvrdu svog feminizma – dodala i ono završno E.

Marguerite Durand je kao supruga zastupnika u Narodnoj skupštini uspjela objavljivati na stranicama velikih dnevnih novina poput La Presse i Le Figaro zauzimajući se za prava žena, da bi 1897. pokrenula prvi ženski list u Francuskoj, nazvan La Fronde (izlazio je do 1903.). La fronde u prenesenom značenju označava i pobunu, pa je tako već i samo ime odredilo program lista u kojem su radile isključivo žene. Njegovale su reportažni pristup i tako bitno utjecale na razvoj francuskog novinarstva koje je dotad bilo pretežno medij ideoloških raspri.       

U Francuskoj je nakon tih pionirki bilo još dosta zapaženih novinarki koje bismo im mogli pridodati, ali ću – zbog nedostatka prostora -– ovdje spomenuti još samo jednu: Louise Weiss. Dijete bogate alzaške obitelji, ona  je 1915., također pod muškim pseudonimom, počela pisati u listu Le Radical, da bi 1918., kad joj je bilo samo 25 godina, pokrenula i vlastitu političku reviju La Nouvelle Europe. U njoj je - dok su europske vlade pokušavale pregovarati s nacističkom Njemačkom – objavila žestoki proglas naslovljen „S Hitlerom se ne paktira“, zbog čega je nakon okupacije morala u ilegalu. Nakon rata bila je prva žena kandidat za Francusku akademiju, ali – iako je bila u najužem izboru – ipak nije izabrana. Određenu satisfakciju je dobila kad je 1979. kao istaknuti borac za ženska prava izabrana u Europski parlament, pa mu je kao doajenka na konstituirajućoj sjednici i predsjedala. 

U Engleskoj viktorijanske zablude

S one strane Kanala prevladavalo je pak mišljenje da ženski mozak nije u stanju savladati ni gramatiku, a kamoli shvatiti i nekome predočiti ozbiljnije teme. Slijedom te viktorijanske zablude i danas u britanskom novinarstvu prevladavaju muškarci. 

Prva žena koja je – a mnogi se i danas pitaju kako joj je to uspjelo – bila prihvaćena u nekoj od redakcija na famoznom Fleet Streetu bila je Eliza Lynn Linton, kći provincijskog svećenika i nećaka jednog biskupa, koja je od kuće pobjegla u London, a burne 1848. prešla u Pariz, odakle je poslala više članaka u The Morning Chronicle. Bili su tako zapaženi da su je 1860. – kada se vratila u Englesku – na opće iznenađenje – primili za stalno.

Emilie Hawkes Marshall – kćerka izdavača Northern Echoa – imala je očevu podršku u namjeri da postane novinarka. No, u prvo se vrijeme i ona u redakciji morala skrivati iza debele zavjese da ne bi ugrozila imidž lista. Kasnije se uspjela zaposliti u Daily Expressu, ali pod uvjetom da – jer je žena – ne dolazi u redakciju. Proslavila se 1906. godine kada je otkrila da se po propisima britanske pošte ženu može poslati kao paket, pa su se na njen prijedlog sufražetkinje dale poštom dostaviti pred premijerova vrata, iako je ovaj naredio policiji da blokira ulaze u Downing Street. No, kada su gazde Daily Maila, kamo je u međuvremenu prešla, doznale da je udana za novinara iz konkurentskog lista, a k tome je i zatrudnjela, bez milosti su je otpustili navodeći ovo posljednje kao dokaz da novinarstvo nije za žene.

 „Skandinavska iznimka“

Na sjeveru Europe žene su u novinarstvo ušle dosta rano, ali kao izdavači, nasljeđujući novine od prerano umrlih muževa. Tako su u Danskoj 1658./9. gospođe Morsing i Hake izdavale Wochentliche Zeitung, odnosno Europäische Wochentliche Zeitung, a 1690. Maria Matras u Švedskoj list Ordinarie Stockholmiske Posttijdender. Nema dokaza da su u njima i pisale. Trebalo je pričekati više od stoljeća da bi se pojavile prve profesionalne novinarke: 1841. Aftonbladet je zaposlio Wendelu Hebbe, a 1858. je Louise Flodin pokrenula vlastite novine nakon što je – ne bez muke – izborila dozvolu za njih. Kompletno osoblje bilo je žensko. Nakon tih pionirki koje su probijale led već 1885. četrnaest je žena bilo članicama švedskog udruženja novinara koje je 1913. čak osnovalo poseban fond za financiranje putovanja novinarki u inozemstvo, pa je bilo sasvim normalno da one izvještavaju iz Prvog svjetskog rata ili Rusije za vrijeme revolucije ili da Maria Cederschiöld 1909. godine u Aftonbladetu preuzme uređivanje međunarodne rubrike i na tom mjestu ostane punih dvanaest godina!

U Danskoj je 1786. godine Charlotte Baden bila prva žena čiji su članci redovito objavljivani u nekom listu. Pitanje je bi li bilo tako da dotična nije bila i dvorska dama. Prva danska profesionalna novinarka bila je Sofie Horten u jednom lokalnom listu 1888. godine. Kopenhaške velike novine (Politiken) prvu su novinarku – Lolou Lassen – zaposlile tek 1910., dobrim dijelom i zato što se tada u gradu održavao Međunarodni ženski kongres. 

U Finskoj je Fredrika Runeberg u Helsingfors Morgonbladu 1830. morala objavljivati pod muževim imenom. Tek trideset godina kasnije, dakle 1860., taj je list prihvatio da za njih i formalno radi jedna žena: bila je to Adelaïde Ehrnrooth.

Norveška se pak može pohvaliti da je imala jednu od prvih dopisnica iz inozemstva: Marija Colban, koja je 1856. živjela u Parizu, redovito je iz Francuske izvještavala za Morgenbladet i Illustreret Nyhetsblad. Novinarka Dagspostena Marie Mathisen bila je 1902. prva žena primljena u Novinarski klub u Oslu.    

Višedimenzionalna Amerika

Na kraju 19. stoljeća u SAD-u je bilo registrirano oko tisuću novinarki. Broj se dramatično povećao u posljednjem desetljeću 19. stoljeća (rast od 75 posto), kada je na Sveučilištu Pennsylvania već postojao i studij novinarstva. Žene su u „Novom svijetu“ u novinarstvo, naime, ušle s početkom borbe za neovisnost.

Prva koja je vodila neke novine bila je Anne Catherine Hoof Green, koja je s mužem 1738. u Annapolisu oživjela zamrli Maryland Gazette, inače jednu od prvih novina tiskanih u Americi. Kad joj je 1767. umro muž, ona je nastavila izdavanti lista, inače vrlo kritičan prema britanskim vlastima.

Još je dalje u otporu Englezima otišla Mary Katherine Goddard, koja je s bratom i majkom otvorila tiskaru, a ubrzo su počeli izdavati i nekoliko listova koji su se zauzimali za američku neovisnost. Mary je – prva u Americi – 1777. tiskala i cjelovitu Deklaraciju neovisnosti, što nije bilo bez opasnosti. Kasnije ju je brat izbacio iz posla, pa je radila u pošti u Baletimoreu, gdje je 14 godina bila i ravnateljica, dok je direktor Američkih pošta, koji je imao političkih ambicija, nije otjerao da bi na njeno mjesto postavio nekog čija mu je rodbina mogla pomoći u usponu.

Kad nisu bile i vlasnice novina, žene su i u SAD-u morale čekati još gotovo puno stoljeće da bi izdavači i novinari počeli prihvaćati da su se sposobne profesionalno baviti i političkim temama. Tako je tek sredinom 19. stoljeća Jane Grey Swisshelm, koja je radila za New York Tribune, dobila dozvolu da s galerije izvještava o raspravama koje su se vodile u Kongresu. Margaret Fuller, prvu ženu kojoj je bilo dopušteno korištenje glasovite knjižnice na Harvardu, isti je list 1845. godine poslao u Europu kao prvu izvjestiteljicu iz talijanskih ratova za ujedinjenje. Na povratku u Ameriku brod kojim je putovala je potonuo, a ona s njim.

Oštro pismo protiv seksizma

Sasvim je druga priča Elizabeth Jane Cochrane, poznatije pod pseudonimom Nellie Bly. Ona je 1880. uputila uredništvu Pittsburgh Dispatcha oštro pismo u kojem ih je optužila za seksizam. Pismo ih se toliko dojmilo da su je odmah zaposlili kao novinarku. Jednom se zgodom pod lažnim imenom zaposlila kao tvornička radnica da bi potom objavila više dramatičnih reportaža o teškim radnim uvjetima i opasnostima kojima su radnice izložene. Godine 1887. je odglumila ludilo ne bi li dospjela u jednu umobolnicu za žene, da bi potom u novinama opisala grozote tretmana kojima su pacijentice izložene, pa je smatraju jednom od začetnica istražiteljskog novinarstva.

 Manje dramatičan, ali ne i manje zanimljiv bio je i život Marie Mattingly Meloney. Očekivalo se da će postati koncertna pijanistica, ali se u padu s konja tako polomila da više nije mogla svirati, pa se okrenula novinarstvu. S 18 godina je postala washingtonska dopisnica Denver Posta i jedna od prvih žena kojima je dopušten pristup na novinarsku galeriju Senata. Kasnije je pokrenula Woman's Magazine i još neke ženske revije da bi 1927. postala urednica nedjeljnog priloga New York Herald Tribunea za koji je dosta i putovala. Nekoliko je puta intervjuirala Musolinija, a Hitlera je svojim pitanjima tako iznervirala da je prekinuo razgovor. Kad su ga suradnici uvjerili da to nije bilo baš najmudrije, zvao ju je da se vrati, ali je odgovorila da više nije zainteresirana. U povodu njene smrti 1943. godine New York Times je napisao da je bila „pionir ženskog trijumfa u novinarstvu“. 

Novinarka na na mjicama i u stripovima

Pripadnicama drugih rasa, pogotovo onima crne boje kože, bilo se puno teže probiti u novinarstvo. Prva je to uspjela Ida B. Wells. Ona je 1884. odbila napustiti nepušački vagon za koji je kondukter tvrdio da je namijenjen isključivo bijelcima. O zlostavljanju koje je pretrpjela pisala je jednom crkvenom listu koji ju je odmah angažirao i kao novinarku. Istražujući učestale linčeve crnaca na jugu SAD-a, postala je jedan od simbola borbe protiv diskriminacije, pa su se o njenim pothvatima crtali stripovi, a njen se lik i danas još otiskuje na majicama.

Posebno mjesto u povijesti američkog novinarstva ipak zauzima Katharine Meyer Graham. Ona je 1933. počela kao novinarka u San Franciscu, da bi pet godina kasnije prešla u Washington Post čiji je vlasnik bio njen otac. S vremenom je morala preuzeti kormilo lista, ali je – svjesna da je kao ženu unatoč dobrim političkim vezama – u vladinim strukturama neće uzimati previše ozbiljno, kao glavnog urednika zaposlila iskusnog Benjamina Bradleyja. No svoj je pravi format pokazala bezrezervno podržavši njega i novinare Woodwarda i Bernsteina u razotkrivanju afere „Watergate“, koja je 1974. dovela do smjene predsjednika Richarda Nixona, inače kućnog prijatelja njene obitelji. Poruka koju joj je uputio tadašnji glavni tužitelj John Mitchell – „Ako to objavi, provući ćemo joj sise kroz vruću sušilicu za rublje“ - ušla je u povijest jer je ona i tu prijetnju dala objaviti.

Ovdje bi se moglo nabrojati još poprilično novinarki koje su – svaka na svoj način – obilježile povijest novinarstva: od velikih ratnih reporterki do onih koje su i životom platile svoju hrabrost suprotstavljajući se kriminalcima ili pokvarenim političarima. No o njima nekom drugom zgodom: svrha ovog pregleda je bila pokazati kako su u novinarstvo ulazile Zagorkine rijetke prethodnice i suvremenice.

 

Piše: Vladimir Matek

Izuzmemo li nekoliko zaista posebnih povijesnih situacija u kojima su žene preuzimale kormilo raznih novina jer su muškarci imali „važnijeg posla“ – primjerice vrijeme Francuske revolucije i njenih odjeka širom Europe burne 1848. godine, američkog rata za neovisnost ili Pariške komune, ili pak da su u novinarstvo dospjele naslijedivši posao od prerano umrlih muževa koji su bili izdavači, konstatirat ćemo da su ono što se kod nas događalo Mariji Jurić Zagorki proživljavale i njene prethodnice, ali i suvremenice u drugim zemljama, pa i u našem neposrednom okruženju, ponekad i u mnogo drastičnijem obliku.  

Habsburška je carevina teško podnosila kritične napise, pa je već 1769. godine Marija Terezija osnovala Ured za cenzuru koji će drastično ograničiti mogućnosti istinskog informiranja. Njen sin Josip II. proklamirat će doduše „slobodu tiska“, ali do pravog procvata novinarstva u Beču, a samim tim i u Austriji, doći će tek na valu liberalizma u drugoj polovici 19. stoljeća. No, sve brojnije novine čitali su uglavnom muškarci i to – u kavanama. Rijetke od tih novina imale su i „ženske stranice“, na njima su još rjeđe pisale žene, a uređivali su ih – muškarci!

Na Međunarodnom ženskom kongresu 1899. u Londonu, na kojem se raspravljalo o zapošljavanju žena, uključivši i novinarstvo, moglo se čuti da je „Austrija zacijelo najnazadnija u Europi kad je riječ o mogućnosti ulaska žena u život bilo koje profesije“. Izrekla je to Bečanka Camilla Thymer, koja je u raznim listovima objavila niz tekstova o položaju žena u društvu. 

Budući da su za Drugog svjetskog rata nacisti iz Beča odvukli i uništili arhive lokalnih novina i novinarskog kluba „Concordia“, do danas nije utvrđeno je li neka žena bila stalno zaposlena kao novinarka prije Berte Zuckerkandl, koja je na prijelazu između 19. i 20. stoljeća imala svoju rubriku na stranicama za kulturu i umjetnost Wiener Allgemeine Zeitunga. No, ona je bila kćerka bogatog novinskog izdavača u čijem se salonu okupljala sva bečka intelektualna krema, pa je prije iznimka nego pravilo.

Slučaj njene suvremenice Alice Schalek nešto je tipičniji. Iako je objavljivala  u listu koji je vodio njen otac – morala je pisati pod muškim pseudonimom. Tek kasnije joj je bilo omogućeno da putopisne fotoreportaže (novinska je fotografija tada tek u povojima, pa nema prave konkurencije) objavljuje pod vlastitim imenom. Zbog reputacije koju je stekla tim reportažama bila je jedina novinarka koju je prihvatio Kriegspressequartier da 1915. izvještava s talijanske fronte, ali su joj 1917. akreditaciju oduzeli zbog navodnog širenja panike kad su stvari loše krenule u Galiciji.

Zanimljivo je da se ni Zuckerkandl ni Schalek nisu angažirale u pitanjima borbe za ženska prava, kao i da su obje nakon Anschlussa 1938.– zbog židovskog porijekla - emigrirale u SAD.  

U Njemačkoj i zakonska zabrana

Znamo li da je u Njemačkoj tek 1971. godine jednoj ženi – zvala se Wibke Bruns - dopušteno da čita vijesti na televiziji, neće nas začuditi podatak da su istraživači među 781 osobom koje su se tijekom cijelog 19. stoljeću u njemačkim zemljama bavile novinarstvom uspjeli pronaći samo tri žene, kao i da je prva žena u Njemački savez novinara primljena tek 1920. godine. Razloga je tom kašnjenju više: ženama nije bilo dopušteno pohađati više škole, a njihova društvena uloga svedena je na famozna 3 K (Kinder, Küche, Kirche – tj. djeca, kuhinja i crkva).

U vrijeme revolucionarnih previranja sredinom 19. stoljeća nekoliko ih je ipak pokušalo probiti te okvire.

Tako je – nakon što su joj muža zatvorili, a novine koje izdavao zabranili – Mathilda Franziska Anneke 1848. počela izdavati Frauen Zeitung. Bio je to samo po naslovu ženski list, pa je i on vrlo brzo zabranjen, a gđa Anneke morala iseliti u Ameriku. Nakon samo nekoliko brojeva zabranjen je iste godine i Freischärler, registriran kao list za umjetnost i društvene teme, a pokretačica Louise Aston protjerana je iz Berlina kao „opasna za državu“.

Godinu kasnije je Louise Otto Peters počela izdavati svoj tjednik Frauen Zeitung, a vlasti su, iritirane njenim tekstovima, zakonom zabranile ženama da izdaju ili uređuju novine. Ta zabrana – koju povijest njemačkog novinarstva bilježi kao „Lex Otto-Peters“ – pogodila je i Louisu Dittmar i njen časopis Soziale Reform. Nakon nekog vremena ta je zabrana ublažena, pa se Louise Otto Peters vratila novinarstvu listovima namijenjenim ženskoj publici. Na tragu pionirskog pokušaja Sophie de la Roche, koja je 1783. pokrenula izdanje nazvano Pomona – für Teutsche Tochter, pojavilo se s vremenom još nekoliko djevojkama i ženama namijenjenih listova koje su izdavale žene, ali je i u njima prevladavao prije spomenuti koncept 3K. Nacistički režim je to zatim transformirao u koncept žene-majke, stroja za rađanje malih Arijevaca koji će jednoga dana vladati svijetom...

Prvih godina nakon Drugog svjetskog rata savezničke su okupacijske snage zabranile rad većini prijašnjih novinara kao i izlaženje većine njemačkih novina, dopuštajući pokretanje novih tek „na kapaljku“. Trebalo je zato proći dosta vremena prije nego što su njemački mediji dosegnuli brojnost i raznolikost kakvoj svjedočimo danas, a zahvaljujući čemu su i njemačke žene mogle masovnije ući u profesiju.

Italija: između cenzure i vješala

U Italiji se kao prva novinarka spominje Elisabetta Caminer Turra, koja je od 1774. surađivala u raznim listovima koje je izdavao njen otac, te u prvoj talijanskoj ženskoj reviji La donna galante e erudita, Giornale dedicato al bel sesso, koju su izdavali njen brat i njegova supruga. Nakon očeve smrti nastavila je izdavati njegov Giornale Enciclopedico, u kojem je surađivao i glasoviti Alberto Fortis, nama i cijeloj Europi najpoznatiji po svojoj knjizi “Put po Dalmaciji”, a koji će kasnije i voditi to izdanje kad Elisabetta – umorna od borbe s cenzurom i bolešću (rak dojke) – napusti izdavaštvo.  

Njena suvremenica Eleonora de Fonseca Pimentel, dijete portugalske plemenitaške obitelji nastanjene u Napulju, s 18 je godina već imala zapaženo mjesto u literarnim krugovima. No, udana za rabijatnog oficirčinu zbog čijih je batina nekoliko puta pobacila, priključila se lokalnim jakobincima koji su po uzoru na susjednu Francusku pokušavali uspostaviti republiku. Godine 1799. su u tome i uspjeli, ali samo za kratko: nakon samo nekoliko mjeseci Burboni su se vratili na vlast i ona je – zajedno s drugim vođama Republike – osuđena na smrt vješanjem. Kao plemkinja zatražila je da je poštede poniženja i da joj – ako je već žele ubiti – odsijeku glavu, ali je molba odbijena: kraljeva žena nije joj opraštala pamflete koje je protiv nje i muža ispisivala u revolucionarnom dvotjedniku Monitore Napoletano koji je vodila.

Nakon te dvije dame nema u Italiji ozbiljnijih novinarki sve do pojave Orianne Fallaci, koja je karijeru počela u antifašističkom ilegalnom tisku i koje se svi još sjećamo po i kod nas prenošenim provokativnim intervjuima s najistaknutijim ličnostima svjetske političke scene, ali i po zapaženim reportažama i izvještajima s raznih ratišta i drugih dramatičnih zbivanja tijekom kojih je više puta bila teško ranjena.

Revolucionarne Francuskinje

Prva žena koja je u Francuskoj osnovala jedne novine bila je Louise-Félicité de Kéralio. Ona je 1789. godine za vrijeme Francuske revolucije prvo pokušala otvoriti tiskaru, ali vlasti to nisu dopustile – jer je žena. Na to je s mužem pokrenula tjednik Journal d’État et du Citoyen, koji će izlaziti uz povremene prekide, a zbog cenzure i pod različitim naslovima. Po tadašnjem običaju malo je članaka bilo potpisano, ali na šezdesetak – u najrazličitijim rubrikama – je nađen njen potpis. Misao vodilja najčešće joj je bila pozivanje žena da se aktivnije uključuju u politiku.

Nju je kao svoju inspiraciju isticala Carolyne Remy, zvana Severine, stoljeće kasnije, u vrijeme Pariške komune. Ona je pisala za list Le Cri du Peuple, koji je uređivao Jules Vallès, jedan od vođa Komune, a zauzimala se za emancipaciju žena i njihovo pravo glasa. Nakon Vallèsove smrti 1885. nastavila je voditi list i tako postala prva žena vlasnica jednog dnevnika s velikom nakladom. U početku se i ona morala kriti iza muškog pseudonima Séverin, da bi mu nakon nekog vremena – kao potvrdu svog feminizma – dodala i ono završno E.

Marguerite Durand je kao supruga zastupnika u Narodnoj skupštini uspjela objavljivati na stranicama velikih dnevnih novina poput La Presse i Le Figaro zauzimajući se za prava žena, da bi 1897. pokrenula prvi ženski list u Francuskoj, nazvan La Fronde (izlazio je do 1903.). La fronde u prenesenom značenju označava i pobunu, pa je tako već i samo ime odredilo program lista u kojem su radile isključivo žene. Njegovale su reportažni pristup i tako bitno utjecale na razvoj francuskog novinarstva koje je dotad bilo pretežno medij ideoloških raspri.       

U Francuskoj je nakon tih pionirki bilo još dosta zapaženih novinarki koje bismo im mogli pridodati, ali ću – zbog nedostatka prostora -– ovdje spomenuti još samo jednu: Louise Weiss. Dijete bogate alzaške obitelji, ona  je 1915., također pod muškim pseudonimom, počela pisati u listu Le Radical, da bi 1918., kad joj je bilo samo 25 godina, pokrenula i vlastitu političku reviju La Nouvelle Europe. U njoj je - dok su europske vlade pokušavale pregovarati s nacističkom Njemačkom – objavila žestoki proglas naslovljen „S Hitlerom se ne paktira“, zbog čega je nakon okupacije morala u ilegalu. Nakon rata bila je prva žena kandidat za Francusku akademiju, ali – iako je bila u najužem izboru – ipak nije izabrana. Određenu satisfakciju je dobila kad je 1979. kao istaknuti borac za ženska prava izabrana u Europski parlament, pa mu je kao doajenka na konstituirajućoj sjednici i predsjedala. 

U Engleskoj viktorijanske zablude

S one strane Kanala prevladavalo je pak mišljenje da ženski mozak nije u stanju savladati ni gramatiku, a kamoli shvatiti i nekome predočiti ozbiljnije teme. Slijedom te viktorijanske zablude i danas u britanskom novinarstvu prevladavaju muškarci. 

Prva žena koja je – a mnogi se i danas pitaju kako joj je to uspjelo – bila prihvaćena u nekoj od redakcija na famoznom Fleet Streetu bila je Eliza Lynn Linton, kći provincijskog svećenika i nećaka jednog biskupa, koja je od kuće pobjegla u London, a burne 1848. prešla u Pariz, odakle je poslala više članaka u The Morning Chronicle. Bili su tako zapaženi da su je 1860. – kada se vratila u Englesku – na opće iznenađenje – primili za stalno.

Emilie Hawkes Marshall – kćerka izdavača Northern Echoa – imala je očevu podršku u namjeri da postane novinarka. No, u prvo se vrijeme i ona u redakciji morala skrivati iza debele zavjese da ne bi ugrozila imidž lista. Kasnije se uspjela zaposliti u Daily Expressu, ali pod uvjetom da – jer je žena – ne dolazi u redakciju. Proslavila se 1906. godine kada je otkrila da se po propisima britanske pošte ženu može poslati kao paket, pa su se na njen prijedlog sufražetkinje dale poštom dostaviti pred premijerova vrata, iako je ovaj naredio policiji da blokira ulaze u Downing Street. No, kada su gazde Daily Maila, kamo je u međuvremenu prešla, doznale da je udana za novinara iz konkurentskog lista, a k tome je i zatrudnjela, bez milosti su je otpustili navodeći ovo posljednje kao dokaz da novinarstvo nije za žene.

 „Skandinavska iznimka“

Na sjeveru Europe žene su u novinarstvo ušle dosta rano, ali kao izdavači, nasljeđujući novine od prerano umrlih muževa. Tako su u Danskoj 1658./9. gospođe Morsing i Hake izdavale Wochentliche Zeitung, odnosno Europäische Wochentliche Zeitung, a 1690. Maria Matras u Švedskoj list Ordinarie Stockholmiske Posttijdender. Nema dokaza da su u njima i pisale. Trebalo je pričekati više od stoljeća da bi se pojavile prve profesionalne novinarke: 1841. Aftonbladet je zaposlio Wendelu Hebbe, a 1858. je Louise Flodin pokrenula vlastite novine nakon što je – ne bez muke – izborila dozvolu za njih. Kompletno osoblje bilo je žensko. Nakon tih pionirki koje su probijale led već 1885. četrnaest je žena bilo članicama švedskog udruženja novinara koje je 1913. čak osnovalo poseban fond za financiranje putovanja novinarki u inozemstvo, pa je bilo sasvim normalno da one izvještavaju iz Prvog svjetskog rata ili Rusije za vrijeme revolucije ili da Maria Cederschiöld 1909. godine u Aftonbladetu preuzme uređivanje međunarodne rubrike i na tom mjestu ostane punih dvanaest godina!

U Danskoj je 1786. godine Charlotte Baden bila prva žena čiji su članci redovito objavljivani u nekom listu. Pitanje je bi li bilo tako da dotična nije bila i dvorska dama. Prva danska profesionalna novinarka bila je Sofie Horten u jednom lokalnom listu 1888. godine. Kopenhaške velike novine (Politiken) prvu su novinarku – Lolou Lassen – zaposlile tek 1910., dobrim dijelom i zato što se tada u gradu održavao Međunarodni ženski kongres. 

U Finskoj je Fredrika Runeberg u Helsingfors Morgonbladu 1830. morala objavljivati pod muževim imenom. Tek trideset godina kasnije, dakle 1860., taj je list prihvatio da za njih i formalno radi jedna žena: bila je to Adelaïde Ehrnrooth.

Norveška se pak može pohvaliti da je imala jednu od prvih dopisnica iz inozemstva: Marija Colban, koja je 1856. živjela u Parizu, redovito je iz Francuske izvještavala za Morgenbladet i Illustreret Nyhetsblad. Novinarka Dagspostena Marie Mathisen bila je 1902. prva žena primljena u Novinarski klub u Oslu.    

Višedimenzionalna Amerika

Na kraju 19. stoljeća u SAD-u je bilo registrirano oko tisuću novinarki. Broj se dramatično povećao u posljednjem desetljeću 19. stoljeća (rast od 75 posto), kada je na Sveučilištu Pennsylvania već postojao i studij novinarstva. Žene su u „Novom svijetu“ u novinarstvo, naime, ušle s početkom borbe za neovisnost.

Prva koja je vodila neke novine bila je Anne Catherine Hoof Green, koja je s mužem 1738. u Annapolisu oživjela zamrli Maryland Gazette, inače jednu od prvih novina tiskanih u Americi. Kad joj je 1767. umro muž, ona je nastavila izdavanti lista, inače vrlo kritičan prema britanskim vlastima.

Još je dalje u otporu Englezima otišla Mary Katherine Goddard, koja je s bratom i majkom otvorila tiskaru, a ubrzo su počeli izdavati i nekoliko listova koji su se zauzimali za američku neovisnost. Mary je – prva u Americi – 1777. tiskala i cjelovitu Deklaraciju neovisnosti, što nije bilo bez opasnosti. Kasnije ju je brat izbacio iz posla, pa je radila u pošti u Baletimoreu, gdje je 14 godina bila i ravnateljica, dok je direktor Američkih pošta, koji je imao političkih ambicija, nije otjerao da bi na njeno mjesto postavio nekog čija mu je rodbina mogla pomoći u usponu.

Kad nisu bile i vlasnice novina, žene su i u SAD-u morale čekati još gotovo puno stoljeće da bi izdavači i novinari počeli prihvaćati da su se sposobne profesionalno baviti i političkim temama. Tako je tek sredinom 19. stoljeća Jane Grey Swisshelm, koja je radila za New York Tribune, dobila dozvolu da s galerije izvještava o raspravama koje su se vodile u Kongresu. Margaret Fuller, prvu ženu kojoj je bilo dopušteno korištenje glasovite knjižnice na Harvardu, isti je list 1845. godine poslao u Europu kao prvu izvjestiteljicu iz talijanskih ratova za ujedinjenje. Na povratku u Ameriku brod kojim je putovala je potonuo, a ona s njim.

Oštro pismo protiv seksizma

Sasvim je druga priča Elizabeth Jane Cochrane, poznatije pod pseudonimom Nellie Bly. Ona je 1880. uputila uredništvu Pittsburgh Dispatcha oštro pismo u kojem ih je optužila za seksizam. Pismo ih se toliko dojmilo da su je odmah zaposlili kao novinarku. Jednom se zgodom pod lažnim imenom zaposlila kao tvornička radnica da bi potom objavila više dramatičnih reportaža o teškim radnim uvjetima i opasnostima kojima su radnice izložene. Godine 1887. je odglumila ludilo ne bi li dospjela u jednu umobolnicu za žene, da bi potom u novinama opisala grozote tretmana kojima su pacijentice izložene, pa je smatraju jednom od začetnica istražiteljskog novinarstva.

 Manje dramatičan, ali ne i manje zanimljiv bio je i život Marie Mattingly Meloney. Očekivalo se da će postati koncertna pijanistica, ali se u padu s konja tako polomila da više nije mogla svirati, pa se okrenula novinarstvu. S 18 godina je postala washingtonska dopisnica Denver Posta i jedna od prvih žena kojima je dopušten pristup na novinarsku galeriju Senata. Kasnije je pokrenula Woman's Magazine i još neke ženske revije da bi 1927. postala urednica nedjeljnog priloga New York Herald Tribunea za koji je dosta i putovala. Nekoliko je puta intervjuirala Musolinija, a Hitlera je svojim pitanjima tako iznervirala da je prekinuo razgovor. Kad su ga suradnici uvjerili da to nije bilo baš najmudrije, zvao ju je da se vrati, ali je odgovorila da više nije zainteresirana. U povodu njene smrti 1943. godine New York Times je napisao da je bila „pionir ženskog trijumfa u novinarstvu“. 

Novinarka na na mjicama i u stripovima

Pripadnicama drugih rasa, pogotovo onima crne boje kože, bilo se puno teže probiti u novinarstvo. Prva je to uspjela Ida B. Wells. Ona je 1884. odbila napustiti nepušački vagon za koji je kondukter tvrdio da je namijenjen isključivo bijelcima. O zlostavljanju koje je pretrpjela pisala je jednom crkvenom listu koji ju je odmah angažirao i kao novinarku. Istražujući učestale linčeve crnaca na jugu SAD-a, postala je jedan od simbola borbe protiv diskriminacije, pa su se o njenim pothvatima crtali stripovi, a njen se lik i danas još otiskuje na majicama.

Posebno mjesto u povijesti američkog novinarstva ipak zauzima Katharine Meyer Graham. Ona je 1933. počela kao novinarka u San Franciscu, da bi pet godina kasnije prešla u Washington Post čiji je vlasnik bio njen otac. S vremenom je morala preuzeti kormilo lista, ali je – svjesna da je kao ženu unatoč dobrim političkim vezama – u vladinim strukturama neće uzimati previše ozbiljno, kao glavnog urednika zaposlila iskusnog Benjamina Bradleyja. No svoj je pravi format pokazala bezrezervno podržavši njega i novinare Woodwarda i Bernsteina u razotkrivanju afere „Watergate“, koja je 1974. dovela do smjene predsjednika Richarda Nixona, inače kućnog prijatelja njene obitelji. Poruka koju joj je uputio tadašnji glavni tužitelj John Mitchell – „Ako to objavi, provući ćemo joj sise kroz vruću sušilicu za rublje“ - ušla je u povijest jer je ona i tu prijetnju dala objaviti.

Ovdje bi se moglo nabrojati još poprilično novinarki koje su – svaka na svoj način – obilježile povijest novinarstva: od velikih ratnih reporterki do onih koje su i životom platile svoju hrabrost suprotstavljajući se kriminalcima ili pokvarenim političarima. No o njima nekom drugom zgodom: svrha ovog pregleda je bila pokazati kako su u novinarstvo ulazile Zagorkine rijetke prethodnice i suvremenice.