Država bi trebala imati program potpore medijima koji ostvaruju javne sadržaje.

Razorna kriza koja je zahvatila suvremene masovne medije, kako svjetske, tako i naše, pokrenula je i brojne kritičke analize, kojima se želi razjasniti kako je došlo do krize, ali i pokušaje traženja rješenja kojima bi se medijima vratila prijašnja uloga, značaj, pa i vrijednost u društvu.

U svijetu prednjače brojne udruge koje se bave medijima, ali i samoregulatorna tijela, kao što su vijeća za medije, poznata kao press council, čija uloga je briga o profesiji, ukazivanje na ono što je loše i traženje rješenja. Rasprave su brojne i vode se na vrlo stručnoj razini, a neki mediji su već pokrenuli neke stare, provjerene mehanizme, kao što su to fact checkeri, službe za provjeru istinitosti podataka, kojima se želi smanjiti broj lažnih vijesti, manipulacije i objave alternativnih podataka.

U nas se uglavnom prenose, i to samo parcijalno, najveći skandali iz svjetskih medija, ali većinom oni koji su politizirani, pa prevladavaju vijesti o Trumpovom ratu s novinarima, ali ne i suštinska pitanja suvremenog novinarstva i medija.

No, svijest o tome da s medijima i novinarstvom nešto ne valja postala je opće mjesto u raspravama na svim razinama. Kritika je sve više, ali malo je ozbiljnih analiza, a još manje prijedloga mogućih rješenja.

U nas nema ni samoregulacije, osim na formalnoj razini, a još manje se vode stručne rasprave, analize i traže rješenja.

Po običaju, sve je politizirano, plasiraju se raznorazni spinovi, traže krivci ili pak prebrojavaju krvna zrnca onih koji se usude misliti drukčije, ali šuti struka, šute i nakladnici, znanost se previše na oglašava, a ni od javnosti nema glasa.

Stoga je intervju s resornom ministricom, Ninom Obuljen Koržinek, objavljen na web portalu H-Alter 24.1.2017. izazvao pažnju stručne, ali i šire javnosti.

Intervju je, kako kaže autor Toni Gabrić, trajao dvadesetak minuta, pa se ne može nazvati programatskim, ali barem najavljuje da će resorno ministarstvo početi ozbiljno rješavati medijsko okruženje, regulativu i stanje novinarstva.

Ministrica Obuljen istakla je da medijsko tržište je ono koje određuje položaj medija, a da joj se čini kako je odrednica neprofitni mediji loša i upućuje na kriva rješenja.

Preuranjeno je ozbiljno analizirati na temelju relativno kratkog intervjua buduću medijsku regulativu u Hrvatskoj, ali nije zgorega raspraviti kakva je hrvatska medijska scena. Pogotovo što će se svako rješenje reflektirati i na svjetska rješenje u kreiranju novog medijskog poretka, koje je neminovno.

Potreba za promjenama je snažno prisutna, jer postojeći model ima previše slabosti. Nema više jasno profiliranih uređivačkih politika, mediji su bez koncepta, sve se svodi na jurnjavu za većom konzumacijom kako bi se time privukli oglašivači koji donose tako važan prihod.

Javni servis nepravedno ograničen na RTV, što donosi slabosti. Još uvijek je shvaćen kao instrument države, pa javne medije u punom smislu te riječi možemo na prste izbrojati

Tržište kao najznačajniji regulator medijske scene je uobičajeno rješenje u zemljama zapadne demokracije. Tržište određuje konzumaciju medija, pa podaci o slušanosti, gledanosti i čitanosti predstavljaju temelj za ocjenjivanje uspješnosti pojedinog medija, njegovom utjecaju na javnost te gospodarsku snagu.

Tržište je omeđeno dvjema odrednicama: jezikom pojedinog medija i njegovim pismom.

Medij koji koristi kao svoj jedan od svjetskih jezika i rašireno pismo, ima veće tržište. Najveće medijska tržišta prepoznajemo po korištenju nekog od svjetskih jezika: engleskim španjolskim, njemačkim, francuskim, ruskim ali i japanskim te kineskim. I pismo je važan faktor, pa mediji koji koriste latinicu imaju dosta veliko tržište Europe i Amerike, prodiru i na ostala tržišta, dok mediji koji koriste japansko ili kinesko pismom ostaju unutar područja gdje to pismo prevladava.

Oba faktora su važna, pa su tako mediji na latinici i mađarskom ograničeni ipak na svoje lokalno tržište, za razliku od onih na engleskom.

Veliko tržište pruža i velike mogućnosti: visoke naklade, veliku slušanost i gledanost, moćne oglašivače, jaču srednju klasu, veći broj visokoobrazovanih i razvijenije medijsko okruženje.

Veliko tržište će razviti jake tabloide, koji u milijunskim nakladama objavljuju senzacije, ali će imati i kvalitetne medije zbog toga što postoji kritična masa kojoj trebaju novine poput New York Timesa, Frankfurter Algeimene Zeitunga ili Guardiana, tv kanali kao što su Mezzo ili Arte ili pak National Public Radio.

Malo tržište ima manje visokoobrazovanih, malobrojniju srednju klasu, i manje kvalitetnih novinara. Na malom tržištu će također prevladati visokonakladni mediji, ali će kvalitetni sa svijećom tražiti svoju publiku, jer je mali broj onih kojima su potrebni. A ako je zemlja u kojoj izlaze u gospodarskoj krizi, kao što je to u Hrvatskoj, tada će publika malobrojnih medija biti tako malena da neće moći na tržištu podržavati kvalitetne medije.

I, tu je osnovni problem tržišnog pristupa medijima. Sve štima dok je tržište veliko i bogato, štima i kada je malo ali bogato i visokoobrazovano kao u baltičkim zemljama, ali je katastrofalno u malim i siromašnim tržištima.

Nemaju samo mediji financijskih problema u takvim zemljama. To je slučaj i s kulturno-umjetničkom produkcijom, pa država potpomaže nacionalni teatar, likovne umjetnike, muzeje, orkestre klasične glazbe...

Zašto ne bi i medije?

U Hrvatskoj je shvaćeno već prije nekog vremena da mediji poput kulturnih tjednika, glasila manjina, ili neki mediji specifičnog sadržaja ne mogu opstati bez državne pomoći. U jednom trenutku to smo nazvali neprofitnim medijima, premda nije riječ o neprofitabilnosti, već o ispunjavanju nekih osnovnih medijskih sadržaja, za koje komercijalni mediji nemaju interesa, jer se ti sadržaji ne mogu prodati na tržištu i ne mogu ostvariti profit.

A ti, tzv. neprofitni mediji ispunjavaju prvorazredne javne sadržaje. Bez potpore države javnost bi bila uskraćena za te toliko potrebne sadržaje svakom intelektualcu u svakoj zemlji.

Zapravo, država bi trebala imati program potpore medijima koji ostvaruju javne sadržaje.

No, država ne razmišlja na taj način, sve funkcije javnih sadržaja delegira Hrvatskoj radio televiziji, našem javnom servisu. Koja zabluda i kakva pogrešna odluka!

Javna radiotelevizija u nas je samo jedna mučna i dugotrajna tranzicija negdašnje državne RTV u javni servis, što je nemoguća misija. Država se sama nije uspjela pretvoriti iz negdašnje socijalističke, samoupravne tvorevine u demokratsku zemlju poput zapadnih zemalja. A kako onda može državnu RTV pretvoriti u javnu?

Rezultat: ogromni resursi nemilice se troše u tzv. javnom servisu, a brojni mediji koji mogu ispunjavati potrebe javnosti nemaju sredstava ili ih dobivaju ako su bliski vlasti. Nitko nije zadovoljan. Ni gledatelji, koji svoje povjerenje daju komercijalnim televizijama, a niti političari jer se uvijek bore kako da taj javni servis bude serviser njihove promocije u javnosti.

Javnost pak ionako nitko ništa ne pita, već se ljue samo prisiljava na plaćanje pretplate, pristojbe ili kako već zovu harač koji služi promidžbi vladajućih.

A mi želimo donijeti novi medijski poredak temeljen na tržištu, u kojem je najveći problem definicija neprofitnih medija, a ne suština: kvalitetno informiranje javnosti.

Država svojom regulacijom treba omogućiti medijsko tržište, na kojem ne će biti privilegiranih, gdje država ne će usmjeravati novac javnih poduzeća u podobne medije, već će uspjeh medija ovisiti o uspjehu na tržištu i o potrebi javnosti za odgovarajućim uređivačkim politikama.

Novi medijski poredak trebao bi počivati na dvije komponente: komercijalnim i javnim medijima koji djeluju u javnoj sferi.

Komercijalni mediji: Komercijalni mediji su biznis, nakladnik ili dioničari ulažu svoje novce s ciljem da ostvare profit. Tržište ima odlučujuću ulogu, pa su uređivačke politike prilagođene zahtjevima najšireg kruga konzumenata medija, koji su spremni platiti to vrstu informacije/zabave. Zabava postaje osnovni dio sadržaja. Ali, moraju objavljivati istinu, jer sudskim postupcima se laži mogu vrlo brzo sankcionirati velikim financijskim kaznama. Novinari nisu nužno profesionalci koji poštuju profesionalne standarde.
Javni mediji: država određuje fond koji financira javne medije na temelju njihovih programa. Moraju zadovoljavati određene uvjete o nepristranosti i uravnoteženosti, a novinari moraju striktno poštovati profesionalne i etičke standarde. Njihova osnovna zadaća je informirati javnost o relevantnim zbivanjima. Mogu promicati ideološke ili druge stavove, ali to mora biti jasno izraženo u uređivačkoj politici i predstavljeno samo u onom dijelu medija gdje se iznose stavovi i mišljenja, ali nikako u informativnom djelu. Javni mediji mogu biti na svima platformama: od tiska, radija, tv do novih medija i news portala. Državni fond raspodjeljuje sredstva a posebno tijelo nadzire provođenje usvojene uređivačke politike.
Uloga javnosti: model je moguće provesti samo uz jačanje javnosti. Izlaznost na izbore govori kako je sve manje zanimanje građana za sudjelovanjem u današnjem obliku parlamentarne demokracije. Gotovo svaki drugi građanin ne ispunjava svoje dužnosti, ne zbog lijenosti ili oportunizma, već zbog jasno izraženog nezadovoljstva. Javnost mora dobiti snažniju ulogu u društvenom i političkom životu, a time i u medijima. Među velikim brojem "pasivnih" ima dovoljno stručnih, poštenih i sposobnih koji mogu voditi brigu o javnim medijima.
Stari pesimist i skeptik poput mene bolno je svjestan kako to biva u nas, gdje se sve može izmanipulirati, sredstva dodijeliti "našima" a ne "njihovima", gdje će ministar dati spisak podobnih "javnih" medija, kao što na stranačkim izborima rezultate dobivaju na temelju šalabahtera na kojima su imena podobnih.

Ideja stoga djeluje naivno, primjerena nekim romantičarskim shvaćanjima društvene odgovornosti. Ali, zar se tako ne financira čitav niz javnih djelatnosti?

Na koncu, država financira obrazovanje, kulturu, sport i svugdje su potrebni sposobni djelatnici, ali ne i ispolitizirani manipulanti, koji će omogućiti da sustav djeluje.

Zar se sada ogromni novci za medije ne distribuiraju iz Ministarstva kulture? Zar država ne određuje način i iznos koji svaki građanin mora izdvajati za javni servis? Zar se ne distribuiraju ogromna sredstva za neke deficitarne a potrebne programe u elektroničkim medijima? Zar ne financiramo medije nacionalnih manjina?

Vrijedilo bi ruda se se sva ta sredstva zbroje i analizira koliko pomažu kvalitetne medije i neophodne uređivačke politike, a koliko se time pokrivaju razni medijski uhljebi.

Redistribucija javnih sredstava za medije temeljena na konzistentnoj medijskoj politici mogući je put ka novom medijskom poretku.

Da, uvijek ima problema, uvijek ima nezadovoljnih, uvijek oni bliži vlasti bolje prođu, ali ako sustav postoji onda se mogu naći nezavisni javni djelatnici koji će svoj posao časno obaviti.

Društvo se mora mijenjati, a u promjenama moraju sudjelovati mediji i novinari kojima je osnovna zadaća za ukazuju na negativnosti, otkrivaju manipulacije, korupciju i slična društveno neprihvatljiva ponašanja. Mediji koji poput kobaca promatraju i izvještavaju o onome što se zbiva neprocjenjivo pomažu stvaranje novog društvenog poretka. Javnost bez medija ne može imati svoju ulogu, jer je to jedini način da objave svoja gledišta, razmišljanja, prijedloge, kritiku i stavove koji mogu mijenjati svijet.

To djeluje utopijski, ali samo kada se društvo i mediji procjenjuju sadašnjim kriterijima.

Dakle, pokrenimo se. Ako ništa drugo, barem trebamo početi razgovarati o raznim modelima novog medijskog poretka.

Autor: Stjepan Malović