Aktualno > Vijesti

Jezična pravila - dug put bez prečice

21.04.2017.

Piše: Ankica Tomić

Tamo negdje početkom devedesetih, pod utjecajem dnevne politike, vijesti i novine iznenada su postali zanimljivi, autori prepoznatljivi, originalni, pa je i novinarstvo u svjetlu nove demokracije dobilo drukčiju ulogu.

Budući novinari regrutirali su se, kao i danas, većinom na fakultetu eksplicitno određenim pridjevom "politički", što je mnoge mlade kreativce itekako moglo odbiti, osobito u ono vrijeme prezasićenosti događanjima naroda. Sve je jasno: politika je u svojoj biti plemenita disciplina koja podrazumijeva poredak, red... u polisu... No, što da rade svi budući novinari kojima fokus interesa nije politika u užem smislu i ne žele da se njihova kreativnost stisne u skučenu političku nišu? Nego, umjesto toga, vlastite misli, ove ili one, žele plasirati javnosti, pišući o, primjerice, kulturi, ekonomiji, sportu... 

Grabljenje po površini

Gledamo li tako, studij novinarstva, umjesto da ga se smjesti na Fakultet političkih znanosti, možda je mogao biti dijelom Filozofskog fakulteta (razmišljanje umjesto poretka?), uz bok studijima književnosti i različitih stranih jezika. Buduće novinare na takvom bi se studiju prvo naučilo kako funkcionira njihovo oruđe, jezik i izraz, pa ih se tek potom eventualno "zarazilo" politikom. No, to je samo jedna strana medalje, opasna zbog toga što nas inzistiranje na takvom sustavu, temeljenom na osjećaju, bez uvida u kurikulume akademskih smjerova, lako može uvući u obrazac koji su uočili (a potom i temeljito istražili) David Dunning i Justin Kruger.

Znanstvenici s njujorškog Cornell Universityja postavili su tezu kako manjak upućenosti često pridonosi jačanju samouvjerenosti, odnosno osjećaju da smo za neko područje stručni. Suprotno Sokratu koji je "znao da ništa ne zna", što informacije brže cirkuliraju, a potreba da na njih promptno reagiramo sve je izraženija, usput popabirčena znanja izgledaju nam sasvim dovoljna da ih plasiramo kao vlastito mišljenje i uz pomoć njih pokažemo koliko "baratamo materijom". Opasnost je u isključivosti takvog shortcuta; zagrebli smo po površini i čini nam se da smo shvatili, ono što nam je promaklo ne postoji, kao ni srušeno stablo u šumi u kojoj nema nikoga da ga čuje. Još gore, ono što nismo zagrebli vjerojatno je nebitno, pa kako vremena nema, hitno i bez provjere gradimo vlastite stavove. Sasvim dovoljno za neobavezno impresioniranje "neznalica" (ili onih koje smo tako sami prozvali) za šankom u birtiji, nedovoljno za kompletniju, širu sliku.

Olaka opravdanja

Ni novinari, kao ni političari, u tome nisu iznimka. Stiska s vremenom je novinarska stvarnost, ali katkad i lako dohvatljivo opravdanje zašto se instant informacije kopiraju s interneta, čupaju iz dorađenije tekstualne cjeline, iza koje zbilja stoji autoritet, ali ih se svejedno dade plasirati kao vlastite. Sadržaj je, istina, važniji od forme, no nije se jednom dogodilo da loša ambalaža naruši dojam. Kad bi se, dakle, novinare obrazovalo na fakultetima koji se bave književnošću, na kojima se jedne autore komparira s drugima, pročitalo bi se tu kojekakve literature i iz mora različitih naslova iskočio bi i koji zanimljivi zaključak, možda i onaj kako "znam da ništa ne znam". Kad bi se novinare učilo kako da oblikuju misli, izbjegle bi se zamke nedorađenog stila i jezične pseudoupućenosti, nedopustive koliko i rasklimane papagajke u setu za alat servisera perilice rublja. Ako jako stisne, sva je prilika da će procuriti.

Na urednikovo pitanje trebaju li danas novinari biti pismeni u klasičnom smislu?, odgovor je nedvojben: trebaju. Ne postoji klasičan i moderan smisao pismenosti, takav može biti jedino stil, on se mijenja u modernom, neobaveznom pravcu ili zagovara krute, klasične forme. Gramatika, pravopis i pismenost mijenjaju se, nažalost, jedino dekretom, politički motiviranim, govorni stil jezična pravila vrlo rijetko odbacuje kao strano tijelo, a kad to čini, takav se proces događa usput, postupno i više nitko ne primjećuje da je išta odbačeno. Jer vjerojatno i ne nedostaje (osim ako se politika ponovno ne umiješa u varijablu). Koliko će novoga ući u jezičnu normu, teško je predvidjeti. Toliko se puta pisalo i o tuđicama, i o prodoru engleskoga i o skraćenicama i slengu koji je do jučer bio nov i nerazumljiv, a danas je norma, i sad odjednom nema boljeg izraza kojim bi se opisala neka pojava, biće ili stvar.  Ali i to se događa neinvazivno. Jer ako je invazivno, onda se ne događa, nego nameće.

Dunning-Kruger efekt zgodna je štaka za glumljenu upućenost jer titra vlastitome dojmu o stručnosti. No, nažalost, neka se znanja, jezične zakonitosti ili rečenice koje je prije nas napisao netko spretniji, talentiraniji, pa se od njega štošta dade naučiti, stječu formalnim putem. Istina, postoje samouki umjetnici, ponekad se pojavi i koji genijalac, ali vjerojatnost za to je mala. Moguće je biti gramatički besprijekoran i bez razreda osnovne škole, ali vjerojatnost i za to je mala. Nema tu jednostavnog rješenja, lektira se neće "pročitati" gledanjem filma, treba uložiti i vrijeme i trud. Poznavanje jezika, kao i svaka druga vještina, uči se polako, teorijom, praksom, pokušajima i pogreškama, ne listanjem priručnika/savjetnika/vodiča za pisanje, koji nam dopadnu pod ruku sa svojim jezičnim natuknicama pobacanima bez reda, izvučenima iz konteksta, bez konkretnih primjera, složenima amaterski. Od takvih savjeta bit će malo ili nimalo koristi.

(Ne)vrednovan rad

Kad je blagonakloni lektor prvi put procijenio da je njegov rad usputna djelatnost zaglađivanja stila i peglanja rogobatnih konstrukcija po površini teksta, pa samome sebi odredio dampinšku cijenu, vrijednost njegova rada i znanje njegovih kolega potpuno je obezvrijeđeno. Nešto što košta desetak kuna po kartici (1800 slovnih znakova) ne može biti bitno. Slavine za sudopere ili klima-uređaji, čija se ugradnja naplaćuje tisuću kuna, nešto su sasvim drugo - vrednovan rad. Formalna naobrazba lektora i redaktora, s druge strane, popratni je sadržaj, nikad autorskog djelo, pa ga se takvim i percipira. Umjesto da jezični savjeti budu prilika za korekciju i napredak, lektorska intervencija postaje jeftina i nepotrebna, kritike se obezvrjeđuju, zidovi podižu pred novim i nepoznatim, samo da se ne prizna koliko se toga ne razumije. Ne rade li to svi oni koji se kite tuđim perjem, potpisuju tuđi sadržaj vlastitim imenom, plagiraju i obmanjuju, misleći da, ako sami od sebe zataje koliko ne znaju, u svojim će, pa posredno i tuđim očima, zbilja postati stručnjaci. Za financije, državničke poslove, popravljanje perilice rublja, postavljanje klima-uređaja. Ili pisanje teksta, o čemu je ovdje riječ.

Zatvoriti oči pred nabadanjem padeža, pogađati zamjenice "po sluhu" i odabrati glagolsko vrijeme linijom manjeg otpora, prvo s reda, jednako je kao u restoranu zaposliti kuhara začepljena nosa. Vjerojatnost da njegova jela budu bljutava ili prezačinjena, bit će prevelika. To je neizbježno. A restoran će vrlo teško zaraditi Michelinovu zvjezdicu. A to bi nam već trebalo biti važno.

 

 

Piše: Ankica Tomić

Tamo negdje početkom devedesetih, pod utjecajem dnevne politike, vijesti i novine iznenada su postali zanimljivi, autori prepoznatljivi, originalni, pa je i novinarstvo u svjetlu nove demokracije dobilo drukčiju ulogu.

Budući novinari regrutirali su se, kao i danas, većinom na fakultetu eksplicitno određenim pridjevom "politički", što je mnoge mlade kreativce itekako moglo odbiti, osobito u ono vrijeme prezasićenosti događanjima naroda. Sve je jasno: politika je u svojoj biti plemenita disciplina koja podrazumijeva poredak, red... u polisu... No, što da rade svi budući novinari kojima fokus interesa nije politika u užem smislu i ne žele da se njihova kreativnost stisne u skučenu političku nišu? Nego, umjesto toga, vlastite misli, ove ili one, žele plasirati javnosti, pišući o, primjerice, kulturi, ekonomiji, sportu... 

Grabljenje po površini

Gledamo li tako, studij novinarstva, umjesto da ga se smjesti na Fakultet političkih znanosti, možda je mogao biti dijelom Filozofskog fakulteta (razmišljanje umjesto poretka?), uz bok studijima književnosti i različitih stranih jezika. Buduće novinare na takvom bi se studiju prvo naučilo kako funkcionira njihovo oruđe, jezik i izraz, pa ih se tek potom eventualno "zarazilo" politikom. No, to je samo jedna strana medalje, opasna zbog toga što nas inzistiranje na takvom sustavu, temeljenom na osjećaju, bez uvida u kurikulume akademskih smjerova, lako može uvući u obrazac koji su uočili (a potom i temeljito istražili) David Dunning i Justin Kruger.

Znanstvenici s njujorškog Cornell Universityja postavili su tezu kako manjak upućenosti često pridonosi jačanju samouvjerenosti, odnosno osjećaju da smo za neko područje stručni. Suprotno Sokratu koji je "znao da ništa ne zna", što informacije brže cirkuliraju, a potreba da na njih promptno reagiramo sve je izraženija, usput popabirčena znanja izgledaju nam sasvim dovoljna da ih plasiramo kao vlastito mišljenje i uz pomoć njih pokažemo koliko "baratamo materijom". Opasnost je u isključivosti takvog shortcuta; zagrebli smo po površini i čini nam se da smo shvatili, ono što nam je promaklo ne postoji, kao ni srušeno stablo u šumi u kojoj nema nikoga da ga čuje. Još gore, ono što nismo zagrebli vjerojatno je nebitno, pa kako vremena nema, hitno i bez provjere gradimo vlastite stavove. Sasvim dovoljno za neobavezno impresioniranje "neznalica" (ili onih koje smo tako sami prozvali) za šankom u birtiji, nedovoljno za kompletniju, širu sliku.

Olaka opravdanja

Ni novinari, kao ni političari, u tome nisu iznimka. Stiska s vremenom je novinarska stvarnost, ali katkad i lako dohvatljivo opravdanje zašto se instant informacije kopiraju s interneta, čupaju iz dorađenije tekstualne cjeline, iza koje zbilja stoji autoritet, ali ih se svejedno dade plasirati kao vlastite. Sadržaj je, istina, važniji od forme, no nije se jednom dogodilo da loša ambalaža naruši dojam. Kad bi se, dakle, novinare obrazovalo na fakultetima koji se bave književnošću, na kojima se jedne autore komparira s drugima, pročitalo bi se tu kojekakve literature i iz mora različitih naslova iskočio bi i koji zanimljivi zaključak, možda i onaj kako "znam da ništa ne znam". Kad bi se novinare učilo kako da oblikuju misli, izbjegle bi se zamke nedorađenog stila i jezične pseudoupućenosti, nedopustive koliko i rasklimane papagajke u setu za alat servisera perilice rublja. Ako jako stisne, sva je prilika da će procuriti.

Na urednikovo pitanje trebaju li danas novinari biti pismeni u klasičnom smislu?, odgovor je nedvojben: trebaju. Ne postoji klasičan i moderan smisao pismenosti, takav može biti jedino stil, on se mijenja u modernom, neobaveznom pravcu ili zagovara krute, klasične forme. Gramatika, pravopis i pismenost mijenjaju se, nažalost, jedino dekretom, politički motiviranim, govorni stil jezična pravila vrlo rijetko odbacuje kao strano tijelo, a kad to čini, takav se proces događa usput, postupno i više nitko ne primjećuje da je išta odbačeno. Jer vjerojatno i ne nedostaje (osim ako se politika ponovno ne umiješa u varijablu). Koliko će novoga ući u jezičnu normu, teško je predvidjeti. Toliko se puta pisalo i o tuđicama, i o prodoru engleskoga i o skraćenicama i slengu koji je do jučer bio nov i nerazumljiv, a danas je norma, i sad odjednom nema boljeg izraza kojim bi se opisala neka pojava, biće ili stvar.  Ali i to se događa neinvazivno. Jer ako je invazivno, onda se ne događa, nego nameće.

Dunning-Kruger efekt zgodna je štaka za glumljenu upućenost jer titra vlastitome dojmu o stručnosti. No, nažalost, neka se znanja, jezične zakonitosti ili rečenice koje je prije nas napisao netko spretniji, talentiraniji, pa se od njega štošta dade naučiti, stječu formalnim putem. Istina, postoje samouki umjetnici, ponekad se pojavi i koji genijalac, ali vjerojatnost za to je mala. Moguće je biti gramatički besprijekoran i bez razreda osnovne škole, ali vjerojatnost i za to je mala. Nema tu jednostavnog rješenja, lektira se neće "pročitati" gledanjem filma, treba uložiti i vrijeme i trud. Poznavanje jezika, kao i svaka druga vještina, uči se polako, teorijom, praksom, pokušajima i pogreškama, ne listanjem priručnika/savjetnika/vodiča za pisanje, koji nam dopadnu pod ruku sa svojim jezičnim natuknicama pobacanima bez reda, izvučenima iz konteksta, bez konkretnih primjera, složenima amaterski. Od takvih savjeta bit će malo ili nimalo koristi.

(Ne)vrednovan rad

Kad je blagonakloni lektor prvi put procijenio da je njegov rad usputna djelatnost zaglađivanja stila i peglanja rogobatnih konstrukcija po površini teksta, pa samome sebi odredio dampinšku cijenu, vrijednost njegova rada i znanje njegovih kolega potpuno je obezvrijeđeno. Nešto što košta desetak kuna po kartici (1800 slovnih znakova) ne može biti bitno. Slavine za sudopere ili klima-uređaji, čija se ugradnja naplaćuje tisuću kuna, nešto su sasvim drugo - vrednovan rad. Formalna naobrazba lektora i redaktora, s druge strane, popratni je sadržaj, nikad autorskog djelo, pa ga se takvim i percipira. Umjesto da jezični savjeti budu prilika za korekciju i napredak, lektorska intervencija postaje jeftina i nepotrebna, kritike se obezvrjeđuju, zidovi podižu pred novim i nepoznatim, samo da se ne prizna koliko se toga ne razumije. Ne rade li to svi oni koji se kite tuđim perjem, potpisuju tuđi sadržaj vlastitim imenom, plagiraju i obmanjuju, misleći da, ako sami od sebe zataje koliko ne znaju, u svojim će, pa posredno i tuđim očima, zbilja postati stručnjaci. Za financije, državničke poslove, popravljanje perilice rublja, postavljanje klima-uređaja. Ili pisanje teksta, o čemu je ovdje riječ.

Zatvoriti oči pred nabadanjem padeža, pogađati zamjenice "po sluhu" i odabrati glagolsko vrijeme linijom manjeg otpora, prvo s reda, jednako je kao u restoranu zaposliti kuhara začepljena nosa. Vjerojatnost da njegova jela budu bljutava ili prezačinjena, bit će prevelika. To je neizbježno. A restoran će vrlo teško zaraditi Michelinovu zvjezdicu. A to bi nam već trebalo biti važno.