Učestalost diskriminatornog izražavanja u novinskim formama koje bi se trebale temeljiti na nepristranom iznošenju činjenica jasan je, ali ne i jedini pokazatelj zastupljenosti govora mržnje u medijima. Takav govor bio je najčešći u tekstovima o izbjegličkoj krizi i migracijama, na drugom su mjestu teme međuetničkih odnosa, a u visokom postotku javljaju se i tekstovi koji rehabilitiraju ili relativiziraju fašizam. Netrpeljivost na temelju spola ili seksualne orijentacije pojavljuje se u nešto manjoj mjeri, no tijekom istraživanja pokazalo se da je raspon tema u kojima se govor mržnje javlja i puno širi. Spomenuta je tako medijska hajka na „uhljebe“ u javnom sektoru, napadi na reproduktivna prava, pitanja sekularnosti i vjerskih sloboda, a pokazao se čestim i u obračunima s političkim neistomišljenicima u cilju njihove diskreditacije.
Djela protiv časti i ugleda vs. govora mržnje
Takva tematska širina još je jedna potvrda dojma da je govor mržnje u hrvatskim medijima prilično rasprostranjen. Prema posljednjem izvještaju pučke pravobraniteljice mediji su, nakon rada i zapošljavanja, područje u kojem se diskriminacija najčešće prijavljuje. Govor mržnje je u Kaznenom zakonu koji je 2013. stupio na snagu definiran kao javno poticanje na nasilje i mržnju te javno odobravanje, poricanje ili relativizacija genocida i zločina protiv čovječnosti. Usprkos prilično jasnoj definiciji, hrvatska sudska praksa u medijskim se parnicama puno češće bavila kaznenim djelima protiv časti i ugleda nego govorom mržnje, pa se čini da je javno poticanje na nasilje i mržnju puno manje zlo nego nekoga javno osramotiti. Uvođenje sramoćenja kao kaznenog djela protiv časti i ugleda već je u prvoj godini primjene novog Kaznenog zakona rezultiralo s 42 postupka protiv novinara samo na tri najveća općinska suda - osječkom, zagrebačkom i riječkom. Prve nepravomoćne presude novinare terete čak i kad iznose istinite tvrdnje, pa i osobne vrijednosne ocjene.
S druge strane, kaznena djela javnog poticanja na nasilje i mržnju na sudovima se jedva pojavljuju, a do danas ne postoji ni jedna presuda u kojoj bi se temeljem Kaznenog zakona osudio govor mržnje. Statistike o sudskoj praksi u predmetima vezanim uz diskriminaciju govore o potpunom neuspjehu tužitelja u građanskim i kaznenim postupcima u kojima tijekom 2014. nije donesena ni jedna osuđujuća presuda. Govor mržnje, baš kao i djela protiv časti i ugleda, teško je pravno definirati jer stoje nasuprot osnovnom ljudskom pravu slobodnog izražavanja mišljenja. Kako je na nedavno održanom okruglom stolu u organizaciji Veleposlanstva Kraljevine Norveške i Hrvatskog novinarskog društva istaknula Snježana Vasiljević, profesorica Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, potrebno je balansirati između ta dva prava kako jedno ne bismo promovirali na račun drugog.
Dugotrajnost procesa anulira poruku
Osim toga, napomenula je, vrlo je teško razgraničiti različita djela koja su inkorporirana u različite zakone, kao na primjer u Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o seksualnoj ravnopravnosti, Zakon o sprečavanju nereda na sportskim natjecanjima, Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira. «No, kad bi suci bili educirani za interpretiranje zakona u skladu s onim što zakon nastoji promovirati, a ne samo gramatičkim čitanjem kako je napisano, mislim da bi sustav puno bolje funkcionirao», ocijenila je Snježana Vasiljević.
Govor mržnje hrvatski sudovi najčešće sankcioniraju kao prekršaj, iako je među prekršajnim procesima pokrenutim u 2014. godini bio velik broj onih koje je trebalo kazneno procesuirati, navodi u svom izvješću pučka pravobraniteljica. Prekršajni sudovi u najvećem su broju slučajeva primjenjivali institut ublažavanja kazne, pa i za okrivljenike koji su ponavljali prekršaj. Kao olakotna okolnost najčešće je naveden izostanak štete, zanemarujući pritom povredu dostojanstva i pretrpljeni strah žrtve. Osim Kaznenog, u sankcioniranju govora mržnje i diskriminacije nije dovoljno iskorišten ni Zakon o suzbijanju diskriminacije koji je na snazi od 2009. godine.
Tijekom 2014. pokrenut je 31 građanski postupak po diskriminacijskim osnovama iz tog Zakona, iste godine pravomoćno su riješena 22 predmeta, a ni u jednom nije usvojen zahtjev tužitelja. Usto većina građanskih postupaka traje duže od godinu dana. Vrhovni sud tako je tek krajem 2012. donio odluku o tužbi Centra za LGBT ravnopravnost protiv Vlatka Markovića zbog izjava koje je dao u intervjuu Večernjem listu 2010. godine. Da je takva presuda bila pravovremena, donesena u jeku javne rasprave o stavu tadašnjeg predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza o homoseksualnoj populaciji, to bi javnosti odaslalo pozitivnu poruku.
Pravosuđe i standard odgovornosti za javnu riječ
«Nema jače sankcije od javne sramote», ustvrdio je aktivist za ljudska prava Srđan Dvornik, još jedan od sudionika sesije o govoru mržnje i promoviranju tolerancije na okruglom stolu Veleposlanstva Kraljevine Norveške i HND-a. «Postavljanje jasnih kriterija uvjet je za takvu društvenu reakciju. Nakon 90-ih pao je intenzitet eksplicitnog govora mržnje, ali kolektivizam logike da se određenim grupacijama pripisuju neke negativne osobine ostao je kao naša mentalna matrica. Jedini način da se to promijeni je javna osuda govora mržnje», smatra Srđan Dvornik. Uloga medija u tom bi smislu trebala biti jasna, no ona je u promoviranju govora mržnje siva zona kojom se statističari u svojim izvješćima nisu bavili.
Novinarsko vijeće časti HND-a, koje provodi postupke u slučajevima kršenja Kodeksa časti novinara, uočilo je da postoje portali koji sustavno objavljuju priloge huškačke naravi na što se opetovano upozorava, ali bez rezultata. Vijeće za elektroničke medije lani je tako tri puta opomenulo portal dnevno.hr zbog kršenja članka 12. stavka 2. Zakona o elektroničkim medijima koji zabranjuje poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju. To je ujedno i najteža izrečena mjera za kršenje te zakonske odredbe kojom su ujedno iscrpljene i sve mogućnosti Vijeća za elektroničke medije da sankcionira govor mržnje, ustvrdila je u intervjuu za aktualni broj Novinara Mirjana Rakić, predsjednica Vijeća. Pojedine slučajeve Vijeće prijavljuje i DORH-u.
Tijekom 2014. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske primilo je 45 prijava za zločine iz mržnje, a samo je za 10 predmeta podignulo optužnicu. Iste godine doneseno je 5 prvostupanjskih presuda, sve oslobađajuće. Hrvatsko pravosuđe je, čini se, još daleko od postavljanja jasnog standarda odgovornosti za javnu riječ. Veći broj presuda u slučajevima protiv ugleda i časti moguće je tumačiti i činjenicom da su kleveta i uvreda stari verbalni delikti koji se odnose na konkretne osobe ili organizacije. Govor mržnje je, čini se, puno teže definirati u odnosu na granicu kad slobodno izražavanje mišljenja postaje javno poticanje nasilja i mržnje jer najčešće ne postoji konkretna žrtva. Tako je izjava predsjednika stranke Hrast Ladislava Ilčića za N1 televiziju u kojoj iznosi stav da muslimanske izbjeglice prijete Europljanima jer su biološki jači od većeg dijela javnosti osuđena kao otvorena diskriminacija. Istovremeno, Ilčić prijeti tužbom novinara i političara koji su mu nanijeli štetu jer su ga pogrešnom interpretacijom njegovih izjava prikazali kao rasista, fašista, nacista i ksenofoba. Valja se nadati da nikada nećemo doznati kakvu bi odluku u ovom slučaju donio hrvatski sud, jer bi se na optuženičkoj klupi ponovo našli novinari koji su nekoga osramotili. Oni drugi, kojima je huškanje najnižih strasti postao prepoznatljiv stil, za hrvatsko su pravosuđe i dalje nedodirljivi.