Vaša emisija „Zašto tako“ pokrenuta je davne 1976., kada ste bili studentica. Od tada je emitirano oko 1800 emisija. Takva dugotrajnost jednog novinarskog projekta prava je rijetkost. Kako ste uspjeli u tome?

Kada sam započinjala tom mojom, danas slobodno mogu reći životnom emisijom, jer se provukla kroz čitav moj radni vijek na Hrvatskom radiju (nekad Radio Zagrebu), ni u snu nisam pomišljala da ona može tako dugo trajati niti da ću ja zauvijek ostati raditi upravo na tom mjestu gdje sam započela kao studentica. Predložila sam, naime, tadašnjim urednicima emisiju o temama mladih u dobi između 12, eventualno 13 godina i godina kad završavaju srednju školu, jer ništa slično nije bilo u programima radija ni televizije. Imala sam želju da djeca i mladi otvoreno govore o svojim problemima u školi, ljubavi, s roditeljima,slobodnim vremenom te o brojnim pitanjima koja se tiču burnog vremena odrastanja. Ideja mi je bila da to bude 100 najčešćih pitanja mladih i da se emisija zove „Zašto tako“. Teme su se same otvarale, pitanja su proizlazila jedna iz drugih, mnogi su mi se školarci počeli javljati pozivajući da dođem u njihovu školu jer bi i oni htjeli sudjelovati. Podsjećam, bilo je to prije 42 godine, kada se radio puno slušao i mnoge su obitelji po čitave dane imale prijemnike namještene na Prvom programu Radio Zagreba.

Uveli su ste i neke novine u medijski prostor?

Djeca i mladi su odmalena stjecali naviku slušanja radija, pogotovo kad su čuli da postoje teme koje se direktno njih tiču. Mnogi su odrasli tada bili iznenađeni zašto se toliko vremena posvećuje djeci i što oni imaju pričati o problemima, a imaju samo 14 godina. A kad sam u emisiju postupno počela uvoditi psihologe i sociologe, pedagoge i liječnike koji su odgovarali na njihova pitanja, komentirali njihove ideje i ušli s njima u raspravu, bilo je to nešto sasvim novo u medijskom prostoru. Bilo je čak komentara: zašto govoriti o banalnim svakodnevnim stvarima, i to dječjim, koga to može zanimati? Danas kad govorimo o dječjim pravima i njihovoj afirmaciji u medijima, mogu slobodno reći da se to odvijalo u mojim emisijama, ali to nismo tako zvali, niti znali. No, to je bio razlog da me Mladen Bjažić, tada urednik Programa za djecu TV Zagreb, pozove da nešto slično predložim za televiziju. Tako je nastala moja prva serija dokumentarnih emisija za djecu pod naslovom „Od zvona do zvona“, a potom su uslijedile i druge (najpoznatije među njima bile su „Ja u zrcalu“ i „Živjeti kao sav svijet“). Dvadesetak godina bila sam scenaristica i voditeljica oko 100 polusatnih dokumentarnih emisija o djeci, mladima i njihovim obiteljima koje su se snimale po čitavoj Hrvatskoj. Prve režije potpisao je Milivoj Puhlovski, no većinu je režirao Dominik Zen, a urednica je bila Stana Jeličić. Bilo je to uistinu zanimljivo iskustvo koje me je naučilo kako iz oba medija, dakle i radija i televizije, koristiti ono najbolje, a teme su bile uglavnom slične. Snimalo se po školama, domovima za nezbrinutu djecu, terapijskim zajednicama za liječenje ovisnika, nerijetko u malim otočkim i seoskim mjestima. Proputovali smo čitavu Hrvatsku te sam tako zavoljela teren i kasnije uvijek nastojala da moja emisija ne bude zagrebačka, već da se snima u raznim krajevima Hrvatske.

Iz Vašeg novinarskog rada proistekle su i tri knjige?

Nakon što je već postalo prepoznatljivo da su moje teme djeca i mladi, moja prijateljica, spisateljica za djecu Sanja Pilić pitala me zašto te svoje priče ne objavim u knjizi, jer knjiga uvijek ostaje knjiga za razliku od emisija na radiju i televiziji. Moram priznati da me ta ideja zaintrigirala, a kako sam već ranije pisala, krenula sam putem mojih bivših sugovornika i aktera mojih emisija, ponovo s njima radila razgovore koje sam uz njihovo odobrenje objavila u knjigama u izdanju „Školske knjige“. Nije baš išlo lako, mnoge zanimljive osobe dugo sam tražila da bi postale likovima u mojim knjigama i tako sam u otprilike deset godina objavila tri knjige dokumentarnih priča pod naslovima „Zašto tako“, „Ja u zrcalu“ i „Pusti me na miru“. Moram priznati da su mi brojni susreti koje sam imala po školama i knjižnicama diljem Hrvatske donijeli jedno novo iskustvo, a činjenica da su akteri mojih emisija postali likovi u knjigama koje uvijek možeš pročitati veliko mi je zadovoljstvo. Time sam dobila i veći broj slušatelja, gledatelja i čitatelja za teme do kojih mi je jako stalo, a ipak su još uvijek u medijima na margini.

Jednom ste izjavili kako Vam je veliko zadovoljstvo raditi s mladim ljudima i predstavljati njihova dostignuća. Danas mladi odlaze iz Hrvatske, sve je manje i onih koji vide svoju budućnost u našoj profesiji. Koji su po Vama ključni problemi takve razočaranosti mladih, kojih je nedvojbeno puno uspješnih i ambicioznih, ali je puno i razočaranja?

Radeći tako dugi niz godina emisije o mladima i za mlade, čini mi se da su one postale svojevrsna kronologija života obitelji u Hrvatskoj s obzirom na to da su kroz njih ispričane mnoge intimne priče pojedinih članova obitelji. Neki problemi uvijek će ostati otprilike isti, odnos djece i roditelja, školski ili ljubavni problemi, ali neke su se životne prilike sasvim promijenile. Posebno ako govorimo o ratnom vremenu i razdvajanju obitelji, vremenu kada sam mnoge emisije snimala po izbjegličkim kampovima, ratnim školama ili bih snimala očeve na ratištu. Poratno vrijeme donijelo je nove probleme - očevi oboljeli od PTSP-a, majke nezaposlene, siromaštvo sve vidljivije. Raslojavanje društva na bogate i siromašne itekako se reflektiralo i na život mladih, na korištenje njihova slobodna vremena, putovanja, kupovanje odjeće s potpisom. Uslijedio je zatim veliki medijski bum pojavom mnogih društvenih mreža u koje su se uključivali prvo mladi, a roditelji su u tome prilično zaostajali, zatim pojava pametnih telefona i višesatno gledanje u ekrane, što je preuzelo najvažnije mjesto u slobodnom vremenu mladih. Nitko nije mogao predvidjeti koliko će veliku ulogu odigrati mediji, naročito u životu najmlađih. Još jedan fenomen ticao se upravo mladih, a ja sam ga godinama pratila u svojim emisijama. To je ovisnost. Od one heroinske koja je posebno dominirala u vrijeme rata i nakon njega, zatim o tabletama svih vrsta u kombinaciji s alkoholom, što je stalno prisutno i to u sve mlađoj populaciji, na kraju do sportskog klađenja i kockanja, o čemu se kod nas mnogo manje govori no što bi trebalo, jer je to iznimno velik problem današnje generacije mladih. Sve je to dovelo do pitanja identiteta mladih, bezvoljnosti i depresije, osjećaja bezizlaznosti i neizvjesnosti. Uvijek će biti onih uspješnih koji će svojim postignućima plijeniti pažnju javnosti bilo da se radi o sportu, umjetnosti ili znanosti, ali velika većina mladih se ipak boji budućnosti, itekako su svjesni situacije u kojoj živimo. Upravo najnovija istraživanja Instituta za društvena istraživanja pokazuju kolika je želja mladih za obrazovanjem i nastavkom školovanja - (80%) ih želi studirati, no porazna je činjenica da njih 50% sebe u budućnosti vidi izvan Hrvatske. Mnogi bi se za to trebali zabrinuti, no čini se da ih muče druge brige.

Pisali ste o brojnim problemima s kojima se mladi susreću. Koji su najizraženiji i koji su Vama zapeli za oko?

*Navela bih još jedan problem koji je itekako utjecao na život djece i mladih: to su razvodi brakova njihovih roditelja. Prije dvadesetak i više godina bili su to izdvojeni slučajevi, koji su se najčešće tajili, a danas je velika većina djece u takvim obiteljima i živi najčešće s majkom. Ta situacija iznimno utječe na njihovo odrastanje, financijski urušava njihov život, a o onom emotivnom da i ne govorimo. Mnogi od njih ni sebe u budućnosti ne vide u braku, a neki čak ne žele imati djecu, jer sebe smatraju žrtvama loših odnosa vlastitih roditelja. Pitanje nasilja, vršnjačkog nasilja, nasilja u obitelji, nasilja u medijima također je tema novijeg datuma; iako je već dugo prisutna, često je prešućivana. Zašto, to bi već zahtijevalo dužu raspravu.

Jedna ste od najnagrađivanijih novinarki. Na primanju nagrade Otokar Keršovani za životno djelo kazali ste da Vam je to kruna karijere. No još uvijek ste aktivni i ne mislite odustati od novinarstva?

Istina je da sam za svoj novinarski rad dobila dosta nagrada, počevši od vremena kad sam još bila studentica, pa do Otokara Keršovanija koju sam dobila upravo pred mirovinu.

Koliko Vam ova nagrada za životno djelo i ostale nagrade znače?

*Nitko ni u jednom zanimanju ne može reći da mu nagrade nisu drage. To su ipak priznanja za rad. Meni osobno je drago što sam ta priznanja dobivala tijekom čitavog radnog vijeka jer je to potvrda dobrog novinarskog standarda koji i nije bilo lako održati. Posebno mi je značajno što sam nagrade za životno djelo dobila od HRT-a, gdje sam čitavo vrijeme zaposlena, to je nagrada Ivan Šibl. Od Ministarstva socijalne politike i mladih RH dobila sam nagradu za životno djelo za promicanje prava djeteta, te, evo sada, od HND-a, dakle nagradu Otokar Keršovani. S obzirom na to da za koji dan odlazim u mirovinu, nadam se da neću mirovati, iako se za to razdoblje koje slijedi nisam stigla pripremiti. Još uvijek svaki dan radim kao da je prvi. Ali novinarstvo nije ni zanimanje ni zvanje. To je poziv, životni poziv. Jednom novinar, uvijek novinar.

Vi ste novinarka koja je karijeru gradila na radiju. Čini se da se radio nekako najuspješnije i najbolje odupro i prilagodio tehnološkoj revoluciji u medijima?

Slažem se s Vama. Radio je sjajan medij, brz, informativan, obrazovan i zabavan. Tehnološki je manje zahtjevan od televizije, što mu daje puno veću brzinu, a to što je u pitanju ton, pruža mnogo veću intimu i otvorenost sugovornika bez obzira na to o kakvim je temama riječ. Dapače, mislim da sami autori na radiju premalo koriste taj medij u smislu snimanja zvukova, tonova prostora, jer radio nije samo govor i glazba, već i mnoštvo zvukova koje čujemo u prirodi, a na radiju kao da ih je netko ugasio. Mene upravo zanima taj prirodni ton ulice, šume, kafića ili bilo kojeg vanjskog prostora, jer tako dobijemo zvučnu sliku prostora gdje se događaj odvija. Ne trebamo ga opisivati, mi ga čujemo i osjećamo.

Takav radio me privukao da za Dramski program HR-a već godinama radim dokumentarne radio drame po čemu je HR davno u svijetu prepoznat. A mi svi smo učili od legendarnog Zvonimira Bajsića koji je zaslužan što sam još kao studentica zavoljela radio kao medij. Sate i sate provodila sam na montažama njegovih dokumentarnih radio drama, od njega sam naučila zašto je važno ići na teren, razgovarati s ljudima, slušati ih, slušati zvukove oko sebe, izvući emocije iz sugovornika, postati dijelom njihovih života.

Upravo taj dio pokušala sam ukomponirati u novinarstvo kojim se bavim, a imala sam veliku sreću što nikada nisam morala pratiti aktualne događaje, već, ako je bilo moguće, stvarati nove. Imala sam slobodu birati teme koje su me zanimale i obrađivati ih na način kako sam to htjela i znala. Zato mogu reći da je moje novinarstvo specifično i da je moja emisija „Zašto tako“ (koja se pojavila sa mnom i sa mnom odlazi) kao neka kolumna na javnom radiju koja se upravo emitira 42. godinu.