Jedan je od najznačajnijih hrvatskih intelektualaca, kojega smatraju sinonimom novinarskog profesionalizma, hrabrosti i visoke moralne odgovornosti. Ugledni je hrvatski novinar i pisac, a bio je jedan od osnivača i glavni urednik kultnog Feral Tribunea. U dvije riječi – Viktor Ivančić. U razgovoru za Fairpress, Ivančić se osvrnuo na aktualno stanje slobode medija u Hrvatskoj, „praksu devedestih“, Feral Tribune i satiru te na ovogodišnju obljetnicu Oluje. 

FP: Kakvo je po Vašem mišljenju, današnje stanje slobode medija u Hrvatskoj?

Viktor Ivančić: Budući da većina medija nije slobodna, stanje je naravno loše. K tome se i novinarska profesija sve brže strukturno mijenja i postaje servisna pripomoć centrima političke i ekonomske moći. U Hrvatskoj je to snažnije izraženo nego u mnogim drugim zemljama, jer imamo, najprije, nepristojnu državu – kojoj je nešto poput javnog interesa zadnja rupa na svirali – a zatim i političku vlast koja je profašistički gorljiva, a bogme i egzekutivna. Enklave otpora egzistiraju na medijskim marginama, a središnju struju čini ili gola politička i ideološka propaganda ili oportunistički „uravnotežena“ makulatura.

FP: Gledajući na aktualnu situaciju u hrvatskim medijima i povezanost s događanjima u prethodnih 6 mjeseci zasjedanja sada već tehničke Vlade, slažete li se s medijskim napisima da je dolaskom te iste Vlade vraćena „praksa devedesetih“ u hrvatske medije, kako su pisali poznati autori?

Viktor Ivančić: Činjenica je da „praksa devedesetih“ ovdje nikada nije bila destruirana ili napuštena, nego se sve vrijeme reproducirala s većim ili manjim intenzitetom. Matrica „državotvornog novinarstva“ – prema kojoj je poželjno lagati u interesu domovine, promicati katolički dogmatizam ili organizirati hajke na nacionalne izdajnike – žilavo je opstala kao temeljno obilježje hrvatskoga žurnalizma. Istina je, doduše, da je sve to izrazito hipertrofiralo u zadnjih pola godine, i to direktnim intervencijama vlasti, imamo li u vidu primjere poput sječe na Trećem programu HRT-a ili ukidanja budžetskih sredstava za neprofitne medije. Moguće je da će nakon sljedećih izbora postojeći model biti „olabavljen“ i ušminkan, no gotovo je sigurno da neće biti odbačen. Hrvatsko novinarstvo – kroz koje se reflektiraju naše društvene prilike – ostat će najprije hrvatsko, pa tek onda novinarstvo; ostat će djelatnost koja je za račun obvezujućeg pridjeva uvijek spremna iznevjeriti svoju suštinu.

FP: S obzirom na to da ste jedan od osnivača kultnog Feral Tribunea, koje biste zaokrete istaknuli u povijesti Ferala? Možete li reći nešto više o broju Ferala nakon Oluje?

Viktor Ivančić: Kao jedan od aktera, ne vjerujem da mogu objektivno suditi o „zaokretima“ Ferala, što god da se pod tim podrazumijeva. Pametno, kompetentno i detaljno o tome je pisao Boris Pavelić u svojoj knjizi. Što se tiče drugog dijela pitanja: više tjedana nakon Oluje – budući da smo, tada jedini u Hrvatskoj, odmah počeli pisati o brutalnim zločinima što su počinjeni u sklopu veličanstvene oslobodilačke operacije i nakon nje – tadašnja redakcija Ferala radila je pod strogom policijskom zaštitom. Mada bi nas vjerojatno i policija, da nije bilo nekih formalnih prepreka, najradije bila otpremila u pakao.

FP: Kako komentirate incidente koji su se dogodili u Kninu nakon službene ovogodišnje proslave 21. obljetnice oslobodilačke akcije Oluje, kada je skupina građana uzvikivala ustaški pozdrav i pjevala ustaške pjesme, a zapaljena je i zastava Republike Srbije? 

Viktor Ivančić: Proslava u Kninu bila je ustaški dernek, i u neslužbenom i u službenom dijelu programa.

FP: Kako gledate na Feral Tribune danas? Mislite li da bi duh Ferala mogao opet zaživjeti?

Viktor Ivančić: Osjećam se sasvim dobro u vezi Ferala, kao i moji drugovi. Dali smo sve od sebe, izgradili jedni druge i u onom prostoru slobode za koji smo se izborili uspjeli proizvesti nešto kreativno i u stanovitom smislu jedinstveno. Pretpostavljam da pod „duhom Ferala“ zapravo podrazumijevate slobodarski duh što je bio stvarni motor toga lista. On, naravno, živi, ne samo kroz nekadašnje Feralove autore, nego i kroz mnoge druge koji su spremni kritički misliti i suprotstavljati se mentalitetu i normama političkoga krda.

FP: Kako biste opisali današnju satiru u usporedbi s Feralovom satirom?

Viktor Ivančić: Tradicija  satiričkog stvaralaštva u Hrvatskoj, realno govoreći, dosta je žalosna, kao i tradicija blasfemije, pa tako satire ni danas uglavnom nema, osim u blagim i opreznim naznakama, koje nemaju snagu izazvati naročitu društvenu nelagodu. Ovo je jedna ozbiljna i namrgođena zemlja. Feral je u tom pogledu predstavljao eksces, ako hoćete, neku vrstu nasilno izazvanog diskontinuiteta.

FP: U medijima se može čitati o polemikama između Vas i Nine Raspudića kada su u pitanju određene teme, primjerice u Vašoj kolumni iz ožujka „Zašto je glup?“, napisali ste da Raspudić „šljaka u tri smjene kao dio intelektualne posluge vladajućeg aparata“, kao jedan od odgovora na Raspudićevu kolumnu „Zašto sam ja glup, a Viktor Ivančić pametan?“. Koji je Vaš komentar na tekstove Nine Raspudića, u kojima spominje Novosti, Feral i Vas?

Viktor Ivančić: S dotičnim sam polemizirao samo jednom, i to lijevom rukom. Raspudićev intelektualni obzor ograničen je nacijom, a to znači da misli – ili misli da misli – u krajnje skučenim i zagušljivim uvjetima. To su vraški teške okolnosti, vrijedne beneficiranog radnog staža, i priznajem da mi je pomalo žao javnih mislilaca njegova kova, mučenika koji, da bi se afirmirali kao podobni primjerci hrvatske nacionalne inteligencije, moraju mozak odložiti u logor.

FP: Smatrate li da postoje lijevi i desni mediji, da je medijska scena u Hrvatskoj očito podijeljena?

Viktor Ivančić: Ne smatram. Niti držim da bi „podijeljenost“ trebala biti nešto samo po sebi štetno. Najveći dio hrvatske medijske scene servilno opslužuje vladajuće nacionalističke narative, a daleko od toga da dovodi u pitanje nezamjenjivi i vječni kapitalistički poredak. Ako se iz puke činjenice da se jedan broj liberalno orijentiranih novinara kritički opire nadirućoj fašizaciji društva izvlači zaključak o nekakvim lijevo-desnim busijama, onda je to dosta deprimirajuće. U okolnostima kada su neonacisti poput Velimira Bujanca inkorporirani u medijski mainstream, kada je dakle normalizirano pseudonovinarstvo koje služi kao ambalaža za govor mržnje, „podjele“ bi trebale biti mnogo izraženije.

Autorica: Ana Gavranić