Štrajk

18.10.2009.

Bilo je to, možda, u posljednjim talijanskim mjesecima lire, u kojima su već svi Talijani znali da će ubrzo zavladati euro. Krenuo sam u Mlečiće u posjet sinu prvorođencu, studentu i slikaru akademskom venecijanskom, duha, stava i poimanja umjetnosti i života kozmopolitskog. Tada sam već odavna prebolio skupe dječje bolesti parkiranja na Piazzale Roma ili Tronchettu za sinovljevih brucoški mjeseci u duždevu gradu. Daleke i teške godine tisuću devetsto devedeset i druge, kada je, preračunano u ondašnje hrvatske dinare, popularno zvane hrdiće, deset sati parkinga, sat=5.000 lira, bilo – trećina plaće moje supruge, srednjoškolske profesorice. Ubrzo sam se prebacio u Mestre. I tog dana dogovorio sam se sa sinom da se nađemo na željezničkom kolodvoru, preko puta kojega je na najprije omanjem parkiralištu, a poslije garaži na nekoliko katova cjelodnevni parking stajao samo šest tisuća lira. A iz Mestrea se vlakom dođe čak dublje u Veneciju, vlakova ima svakih deset minuta, a cijena karte je tada bila 1.200 lira.
    Kupimo karte, dakle, sin i ja, i sjednemo u vlak. Čekamo, čekamo, čekamo... Vlak nikako da krene. Raspita se sin i kaže:
    – Stari, morat ćemo prijeći u autobus, a ove nam karte vrijede!
    – U čemu je problem?
    – Sciopero, lo sciopero generale...
   
Čistači perona

Prevođenje mi nije bilo potrebno. Štrajk. Generalni štrajk željezničarski. Diljem Italije ne voze ni lokalni ni međunarodni ni bilo koji drugačiji vlakovi, nema vožnje na relaciji Mestre – Venecija, ali i na relacijama Venecija – Napulj, Venecija – Beč, Venecija – Pariz, Venecija – Budimpešta... Ni makac! Kad smo se autobusom i poslije vaporettom domakli našeg venecijanskog cilja pitam suprugu Nemanjina prijatelja Lucia, oboje su naši Istrijani, zbog čega je bio štrajk i od njena odgovora, razmišljajući našijenski – »padam u nesvijest«.
    – Štrajkali su čistači perona!
    – I što su izborili?
    – Osamdeset tisuća lira više plaće!
    – Svaka čast!
    Tada sam pomislio ono što i sada mislim. Čak i u ovim štokakvim događanjima u Hrvatskim željeznicama teško bi uspio generalni štrajk kada bi štrajkati odlučili i strojovođe, a kamoli čistači perona. Ne budi mi zamjereno, nisam siguran da neki strojovođa ne bi čak podviknuo na čistača perona, spomenuo mu da on nema namjeru ostati bez dnevnice. A možda i griješim... Ipak, takav generalni štrajk na našim željezničkim tračnica,a, na kojima se putnici neusporedivo, neusporedivo manje voze nego u Italiji i diljem razvijene Evrope, još nismo doživjeli. U Italiji se, međutim, s čistačima perona očas solidariziraju strojovođe, vlakovođe, kondukteri, prodavači biljeta, prometnici, visokoobrazovana i ina željeznička čeljad. Zato u njih štrajkovi i uspijevaju, ne samo željezničarski. Nema šanse, primjera radi, da neki autobusni prijevoznik i pomisli voziti putnike ako je generalni štrajk autobusera. Tako je u svim branšama. U Italiji radnici, radni ljudi drže do sebe, u Italiji radnici nisu djelatnici.
   
»Večernjak«

Zbog čega vam ovaj put pišem o štrajku? Zbog toga što sindikat »Večernjeg lista«, za Zagrepčance »Večernjaka«, prijeti štrajkom ukoliko njihova uprava ne odustane od otkaza. Suosjećam sa svim kolegama diljem Hrvatske, sa svim radnicima, kako ne bih s novinarima lista u kojem sam u nekim tek načetim sedamdesetim godinama prošloga stoljeća honorarno surađivao, nastavljajući tako druženje s kolegama iz sportske rubrike s kojima sam za studentskih, a i novinarskih godina prijateljevao, izvještavao, igrao nogomet, kucao se čašama... Ico Kerchin i Zlatko Maćešić-Mac sjajno su vodili rubriku, svoje je mjesto tražio honorarac sušačkih korijena Vlado Bačić-Baki, s kojim sam prvi put u životu, a to bijaše novost i za Zagreb, jeo tost u »Vukasu« u Preradovićevoj, Darko Draženović-Darac, iako pri kraju studija, već je imao novinarsko ime i prezime... Naravno da suosjećam sa svim ljudima koji pošteno i valjano rade, a i proizvod im nije ni loš ni nekurentan, a netko neopravdano i nepravedno plaću pretvara u crkavicu ili je i nje želi ili i uspijeva lišiti. Nažalost, ne vjerujem da bi u Hrvatskoj bio moguć generalni štrajk svih novinara, još manje i elektroničkih medija.
    Ne vjerujem... Nama.
    U Italiji je to moguće. Ljubiteljima nogometa među našim štiocima ne moram posebno obrazlagati koliko Talijani vole svoj calcio, koliko nogometnu nedjelju ne mogu zamisliti bez najpopularnijih specijaliziranih televizijskih emisija o nogometu, a ponedjeljak bez najčitanijeg sportskog lista »La Gazzetta dello Sport« i izvještaja s nogometnih utakmica u svim dnevnicima, od tršćanskog lista »Il Piccolo« do onih s »čizmine« pete. Ali, s vremena na vrijeme to se dogodi! Ne izađu novine ponedjeljkom, nema najgledanijih nedjeljnih nogometnih emisija... I radnici u medijima izbore svoja prava. Hrabrošću, ali i argumentima i – solidarnošću, zajedništvom.
   
Hitlerov dlan

U strožijim vremenima našeg pokojnog socijalizma štrajk se čak službeno tako i nije smio zvati, tepalo mu se – obustava rada. Ali, usprkos, za dešpet svemu tome, štrajka je znalo biti čak i u poduzećima gigantima poput ondašnje riječke »Luke«, u vremenima kada je uistinu stvaran bio slogan: »Luka je Rijeka, Rijeka je luka!«. Prije četiriju stoljeća štrajk lučkih radnika bio je tako žestok da se ondašnji generalni direktor, jedan naš također pokojni Kastavac, pokušao spasiti bijegom u hotel »Bonavia«. Usput je bio i udaren, što udaraču, dakako, nije i nikome ne služi na čast. Kao što i svakome od nas ne služi na čast uvlačenje u vlastitu jazbinu, bila ona mnogoljudnija ili ne. Mi se u Hrvatskoj, nažalost, još uvijek ponašamo kao da smo u Hitlerovoj Njemačkoj. Kad se zlo svali na obnoć i obdan nestale Židove pravimo se da ništa ne znamo, da se ništa nije dogodilo, kada to dočeka komuniste, ne promijenimo mišljenje i djelovanje, a kada se zli dlan dotakne našeg ramena – nema nam više tko pomoći. Zato nam i jest kako nam jest... Volio bih da čitatelji »Večernjaka« ni jednog jedinog dana ne ostaju bez svoje novine kao i čitatelji svih hrvatskih novina, volio bih da i dalje čitaju svoje najdraže autore.

Povratak