Iz medija

Cenzura: Šeksovo životno djelo

14.03.2019.
Link na članak

ŽURNALIST
online

Piše: Denis Kuljiš

Zašto je u Hrvatskoj cenzura medija dostigla razinu neviđenu poslije propasti komunizma? Vijesti doznaš na portalima. Na televiziji istog dana vidiš praktično u živo o čemu je riječ i čuješ što kažu protagonisti. Sutradan, o tome nešto piše u novinama. Što misli narod, barem u onim užim krugovima s kojima si u vezi, shvatiš na Facebooku.

Tu prestaje horizont politike, jer na Instagramu možeš naći samo šminkerice (tzv. influencerice), zvijezde i antizvijezde. Razlikuju se po tome što zvijezde imaju male ili srednje grudi, a antizvijezde balone i ćube kao začarani žablji princ iz bajke – no ovdje su stvari postavljene naopako, pa tko poljubi takvu princezu sam se pretvori u žabu i osvane u tabloidima. Nešto slično dogodilo se skromnom srpskom kralju bakra…

Ako su vijesti na portalima, a postoje četri nacionalne televizije koje guraju mikrofone u lice samozadovoljnim ministrima nespremnim da bilo što kažu – dok se raspoloženje javnosti birača ionako formira izvan dosega žurnalizma i reflektira na društvenim mrežama – zašto bi onda bilo tako važno što javlja nacionalna javna televizija i koga je briga što piše u novinama? Zašto je potreban sveobuhvatni pravosudni progon novinara da se spriječi širenje vijesti koje su toliko nebitne?

Pa ipak, to je važno – važno je političarima i ostalim protagonistima podržavljene nacionalne ekonomije i javnog života. Sve PR agencije u gradu, bez obzira rade li za privatne naručioce ili administrativna tijela, trude se usmjeriti televizijske sadržaje, pogotovo one na javnjači. Press-cut servisi koji prikupljaju publicirane informacije za klijente koji to plaćaju jer žele znati što se o njima i njihovim poslovima pojavljuje u javnosti, prikupljaju članke novinara ”printa”, pa ih prezentiraju naručiteljima, iako novine imaju nezapamćeno niske naklade.

Sve skupa u Hrvatskoj se na kioscima ne proda više od 30.000 primjeraka dnevnih novina, još toliko pročita se u kafićima, gdje ih uzimaju na pretplatu, i to je sve. Tjednici imaju pet puta manju tiražu i svaki pošteni portal zahvaća neusporedivo više čitatelja. Ali, portale gotovo nitko ne tuži, a ni televizije, što znači da nisu presudno važni za politički proces. Televizija širi predodžbe, a novinski napisi pak imaju težinu u poslovnim i političkim krugovima…

Lokalni radio i televizija, nekoć moćno sredstvo javnih komunikacija, danas su praktično eutanazirani. Županije i gradovi daju im novce da čkome ili su ih otkupili sumnjivi likovi na vezi s lokalnim šerifima. Stoga javljaju samo beznačajne komunalne kvazi-vijesti i reklamiraju kemijske čistionice. Političari su se potrudili da ih destruiraju – prvo podmićivanjem iz lokalnih proračuna, a zatim cenzurnim zakonodavstvom koje izvješćivanje o koruptivnim i sličnim aferama čini previše riskantnim.

Cijeli tekst možete pročitati ovdje.