Iz medija

Anatomija lijevog batrljka: Ivančić ima novu knjigu "Sviranje srednjem kursu"

31.01.2016.
Link na članak

Šutnja o Ivančićevoj knjizi potvrđuje kako je na djelu trajni paradoks, neka vrsta sada već zacementiranog »paradoksa istine«: što se duže i više potvrđuje kao sjajan stilist, precizan analitičar, prodoran anticipator i ljekovit dijagnostičar, srednjestrujaška ga javnost upornije prešućuje.

Nastup ekstremističke desnice na vlast može se pričiniti neprimjerenim trenutkom za analizu »bijede hrvatske socijaldemokracije«, ali bio bi to pogrešan dojam: »izdajnik« i heretik Viktor Ivančić svoju je zbirku objavio u najbolji čas, u jeku predizborne kampanje, kada su se i javnost i to što zovemo ljevicom možda još mogle podsjetiti što je to, i kako, SDP-ova vlast učinila da ekstremnoj desnici prostre crveni sag.

Sada je za to naravno kasno; preostaje možda još samo melankolično iščitavati prodorne Ivančićeve političke uvide i jezične bravure, koji će vas podsjetiti kakvoj smo to izdaji ljevice u proteklih pet godina svjedočili, te vam pomoći da razumijete kako se, zapravo, moglo dogoditi da Hrvatskom zavladaju ljudi od čijih urlika, nekoliko dana nakon preuzimanja vlasti, središte glavnog grada vibrira ustaškim pozdravom »Za dom spremni!«. Ivančić će, naime, dijagnosticirati kako u razlici vlasti SDP-a i HDZ-a nije riječ o društvenome tektonskom poremećaju, pa čak ni o političkome lomu, nego tek o razlici u stupnju kompromisa s najgorim. Ova su vremena, bez sumnje, najbolji dokaz kako je Ivančić, nažalost, u pravu.

»Sviranje srednjem kursu - o bijedi hrvatske socijaldemokracije« četristotinjak je stranica debela zbirka Ivančićevih kolumni o SDP-u i njegovoj vlasti, objavljenih u proteklih pet godina, ponajviše u tjedniku Novosti. Tekstovi nisu objavljeni kronološki, nego tematski podijeljeni u pet cjelina, s po jednom kolumnom kao predgovorom i pogovorom, što - zajedno s ingenioznim naslovom - sugerira autorovu namjeru da knjigu organizira ne tek kao zbirku tekstova, nego kao »čas anatomije« stanja duhova (postračanovske) ljevice, toga lijevog batrljka hrvatske politike.

U tom je smislu bez sumnje namjerno, »umjesto uvoda«, odabrana prva kolumna »Dajte mi još«, Ivančićev tekst objavljen nakon oslobađajuće presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču u Haagu: »Dajte mi još Gotovine i Markača. Još mi Gotovine i Markača dajte. Malu ste porciju heroja pripremili za moju kroničnu nezasitnost. Iznesite još jestiva na trpezu. Hoću još slavlja i domoljubnog napoja...«

Lignjokracija

Naslovi tematskih odjeljaka sugeriraju što čitatelja čeka u kristalnome dvorcu Ivančićevih rečenica: u dijelu o »Spomeničkoj baštini« objavljeno je i »Otvoreno pismo ministru unutrašnjih poslova Ranku Ostojiću« - današnjoj prvoj uzdanici novoprobuđenog antifašista Milanovića - koji je svojedobno u Splitu policiju poslao da štiti novopostavljeni spomenik Franji Tuđmanu, pa Ivančić pita: »Kako biste Vi, gospodine ministre, nazvali manevar kojim se pomoću kratkih i dugih cijevi osigurava ispravnost kolektivnog pamćenja?«. Drugi odjeljak, »Kroatoholizam«, donosi i tekst »Bilješka o ribama« iz 2013., u kojemu Ivančić piše o posjetu premijera Milanovića i ministra Kotromanovića Anti Gotovini u njegovu tunogojilištu, te o maštovitim aranžmanima s državom kojima su tvrtke oslobođenog generala dobile unosne poslove izlova ribe i plinifikacije Zadra. »Zoran Milanović i Ante Gotovina obilaze poprište poslovnoga uzleta, otvoreno demonstriraju koruptivni savez, a hrvatski novinari sretno rone, mašu perajama i sriču protokolarne vijesti. Šutimo kao ribe. Dišemo na škrge«.

Slijedi »Lignjokracija«. Ne bi bilo čudno da ste zaboravili kako je »lignja« bio uobičajeni posprdni nadimak bivšeg predsjednika Ive Josipovića. Tu ćete naći i tekst koji dokazuje kako su se svojedobni napadi Ive Josipovića na tjednik Novosti dali posve skladno, do neprepoznatljivosti, sklopiti u isti govor s najzloglasnijim Tuđmanovim filipikama protiv izdajnika i »jalnuških diletanata«, pa i analizu svojedobne Josipovićeve smjene Dejana Jovića, koja Ivančiću služi za zaključak kako se »po tko zna koji put pokazalo da kult državnosti i nesloboda ne mogu jedno bez drugoga, da ih sjedinjuje isti karikirani pogled na svijet, štoviše, da državotvorstvo i nije ništa drugo nego praktična implementacija dogmi koje će slobodu srezati do razine pjevane mise«. Odjeljak »Slučaj Split ili antifašistički fašizam« objedinjuje Ivančićeve tekstove o uvjerljivo najvećoj sramoti hrvatske ljevice od 1990. naovamo - komplotiranju splitskoga gradonačelnika Ive Baldasara s ustašama iz bojne Rafael Boban, koji su usred novog dijela Splita podigli spomenik, a Baldasar mu hodočastio i poda nj položio vijenac. »Poučno je bilo vidjeti kako se bezbolno uklapate u crni ambijent, kako od srca plješćete pukovniku Skeji, ordinarnom ustaši, dok s pjenom na usnama proklinje one što su »Boga našeg razapeli«, misleći po svemu sudeći na Židove...«, piše Ivančić u »Otvorenom pismu debilu na čelu Splita«.

Križno stanje

»Križno stanje« kolumnistički su ekskursi o maršu katoličkog kroatocentričkog fundamentalizma kroz institucije do praktičke vlasti u državi, dok su u »Ekstremizmu centra« Ivančićeva razotkrivanja kompromisa takozvanih lijevo-liberalnih političara i medija, u rasponu od Zorana Milanovića do novinara Ante Tomića i Nenada Rizvanovića, s vladarima novca, manipulatorima mržnje i neprijateljima slobode. Knjigu, »umjesto zaključka«, zatvara tekst »Mister after«, objavljen u Novostima 6. ožujka 2015, kao satirični komentar na spremnost Zorana Milanovića da kritizira revizionizam u HDZ-u, ali ne i karikaturalna Baldasarova klanjanja ustaškim sljedbenicima u Splitu. U tom je tekstu Ivančić uočio Milanovićevu osobinu kojoj ovih dana, slušajući poraženog premijera kako obećava nepopustljivu borbu s filoustašama, svjedočimo u najraskošnijem izdanju: »kasno paljenje«. »Ovo je užasno«, konstatira u Ivančićevu tekstu literarizirani Milanovićev dvojnik, »svi moji budući postupci bit će u doslovnom smislu historijski, naime takvi da su se trebali dogoditi mnogo ranije«.

»Sviranje srednjem kursu« objavljena je kod Ivančićeva stalnog izdavača, u beogradskoj Fabrici knjiga, i u suradnji s izdavačkim udruženjem Peščanik. Moglo bi se zato nagađati kako je to »inozemno« izdavanje knjige razlogom zbog kojega je ova prvorazredna politička esejistika, čijih je više od četristo stranica posvećeno isključivo Hrvatskoj, s ove strane Dunava zasad potpuno prešućena. No neće biti da je u tom razlog: pa nije Srbija preko svijeta, ma koliko nas željeli uvjeriti da jest. Bit će prije da je riječ o razlozima istim koji su 1998. presudili da javnost prešuti njegovu »Točku na U«, ili da 2006. jedva itko spomene »oglede o tuđmanizmu« naslovljene s »Lomača za protuhrvatski blud« te, iste godine, »oglede o posttuđmanizmu« s naslovom »Šamaranje vjetra«. Te četiri knjige - prva su posebno napisani eseji o »slučaju Dinka Šakića«, ostale tri objedinjene kolumne iz Ferala i Novosti - tvore autonomnu, dosljednu, opsežnu, fascinantno napisanu, upravo krležijansku sliku ove zemlje u četvrt stoljeća njezine državne samostalnosti. Usprkos tome, na djelu je trajni paradoks, neka vrsta sada već zacementiranog »paradoksa istine«: što se ovaj satiričar, novinar, urednik, kolumnist i pisac duže i više potvrđuje kao sjajan stilist, precizan analitičar, prodoran anticipator i ljekovit dijagnostičar, srednjestrujaška ga javnost upornije prešućuje. Zato, toj javnosti usprkos, čitajte - superiornost rečenice Viktora Ivančića jedna je od ne tako čestih potvrda da ova zemlja i ovaj jezik možda ipak nisu naopaki koliko znaju izgledati. 

Autor: Boris Pavelić

Izvor: Novi list